Potresno svjedočanstvo Serafine Lauš, Hrvatice iz Travnika, ponovno je uzdrmalo javnost nakon vijesti o njezinoj smrti 16. travnja 2026. godine.
Tijekom domovinskog rata u BiH doživjela je nezamisliv gubitak – u napadima tzv. Armije BiH početkom lipnja 1993. ubijeni su njezin suprug Ivica te sinovi Dragun, Fabijan i Miroslav.
“Susjed mi je ubio dijete…”
Njezine riječi ostaju kao trajni podsjetnik na strahote rata: “Nisam znala da će moj susjed, koji je živio preko puta, ubiti moje dijete…”
Ova rečenica, kratka ali razorna, postala je simbol tragedije koja je pogodila brojne obitelji u Središnjoj Bosni. Njena tragedija sinonim je za patnju brojnih hrvatskih majki u središnjoj Bosni, o čijim bolima i gubitcima nitko ne govori, ne zanima niti jedan sud.
11 mjeseci u logoru – borba za život i dostojanstvo
Nakon gubitka obitelji, Serafina je provela čak 11 mjeseci u logorima, dijeleći sudbinu brojnih civila tog vremena.
Unatoč svemu što je prošla, ostala je glas istine, svjedočeći o:
- patnji i gubitku
- vjeri i oprostu
- potrebi za istinom i pravdom
Iako je govorila o odgovornima za zločin, pravdu – kako je sama isticala – nikada nije dočekala.
Simbol stradanja i snage
Serafina Lauš danas se pamti kao simbol stradanja Hrvata katolika u Središnjoj Bosni, ali i kao primjer nevjerojatne snage žene i majke.
Njezino svjedočanstvo, snimljeno u svibnju 2025. godine, ostaje trajni zapis:
- boli koju je nosila
- dostojanstva koje nije izgubila
- nade koju je prenosila drugima
Odlazak koji je ponovno otvorio rane
Vijest o njezinoj smrti ponovno je otvorila teške uspomene na ratna stradanja i podsjetila na mnoge priče koje još uvijek čekaju pravdu.
Njezine riječi i svjedočanstvo ostaju – kao opomena, ali i kao poziv da se istina nikada ne zaboravi.
