Tijekom rata u Bosni i Hercegovini teško je stradala Banjolučka biskupija. Petorica njezinih svećenika – Ivan Grgić, Petar Jurendić, Marko Šalić, Filip Lukenda i fra Alojzije Atlija – ubijena su ili su preminula od posljedica teških zlostavljanja. Isti je tragični kraj doživjela i časna sestra Cecilija Grgić. Brojni drugi svećenici prošli su kroz logore, fizička zlostavljanja i prijetnje, dok je tadašnji biskup Franjo Komarica bio maltretiran i sedam i pol mjeseci zatočen u svojoj rezidenciji.
Među žrtvama je i mladi župnik Ivan Grgić, koji je pomagao svojim župljanima u Gornjoj Ravskoj kod Prijedora. Njegovo ubojstvo u studenome 1992. godine ostalo je jedno od bolnih svjedočanstava stradanja katoličkog stanovništva na području Banjolučke biskupije.
Župnik Ivan Grgić pomagao bolesnicima i u najtežim ratnim uvjetima
Mladi župnik Ivan Grgić bio je omiljen među župljanima u Gornjoj Ravskoj, nedaleko od Prijedora. Osim duhovne skrbi, pomagao im je i u svakodnevnom životu. Tijekom ratnih mjeseci 1992. godine, kada su komunikacije bile prekinute, a stanovnici pojedinih sela odsječeni jedni od drugih, pješačio je i do 20 kilometara u jednom smjeru kako bi bolesnicima donosio lijekove.
Njegov život nasilno je prekinut početkom studenoga 1992. godine. Prema svjedočenjima koja su kasnije prenesena, u noći između 7. i 8. studenoga naoružani muškarci provalili su u župni dom, odveli Grgića i odvezli ga na područje njegove župe, u blizinu rudnika Ljubija.
O okolnostima njegova ubojstva govorio je Danko Komljenović, prenoseći iskaze preživjelih. Prema tim svjedočenjima, u svećenika je ispaljeno čak 50 hitaca, a njegovo tijelo bačeno je u masovnu grobnicu u kojoj su se već nalazili ubijeni Hrvati.
Župljani su za njegovu smrt saznali kada su sljedeće nedjelje došli na misu, a župnika nije bilo. Biskup Franjo Komarica tražio je informacije o odgovornima i preko međunarodnih predstavnika, zbog čega su mu, prema navodima iz objavljenih svjedočenja, upućivane prijetnje smrću.
Ubojstvo Ivana Grgića i sudski postupak
Za ubojstvo Ivana Grgića u javno dostupnim izvještajima navodi se ime Ratka Milojce, koji je 2010. godine uhićen i osuđen na 15 godina zatvora. Taj je podatak potrebno promatrati u kontekstu sudskog postupka i utvrđene odgovornosti počinitelja.
Stradanje mladog župnika ostalo je dio šireg ratnog stradanja svećenika, redovnica i katoličkih vjernika na području Banjolučke biskupije.
Petorica svećenika i časna sestra izgubili živote
Prema podacima koje je objavila Banjolučka biskupija, petorica svećenika – Ivan Grgić, Petar Jurendić, Marko Šalić, Filip Lukenda i fra Alojzije Atlija – ubijena su ili su preminula od posljedica teških zlostavljanja. Među stradalima je i časna sestra Cecilija Grgić.
Petar Jurendić, župnik u Mrkonjić Gradu, bio je teško fizički i psihički zlostavljan u lipnju 1992. godine, a preminuo je 2. studenoga iste godine. Marko Šalić, župnik u Dragalovcima, prošao je višemjesečnu torturu u zatvoru u Doboju, nakon čega je preminuo u siječnju 1993. godine.
Posebno teško stradali su Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić. U noći s 11. na 12. svibnja 1995. godine nasilno su ubijeni i spaljeni u župnoj kući u Presnačama kod Banje Luke. U tom je razdoblju uništena i crkva.
Fra Alojzije Atlija preminuo je 1995. godine od posljedica zlostavljanja tijekom napada na franjevački samostan na Petrićevcu.
O stradanjima svećenika i redovnica više je puta govorio i tadašnji banjolučki biskup Franjo Komarica, ističući da su brojni članovi biskupije bili izloženi progonima, zatočenjima i fizičkom nasilju.
Protjerivanje Hrvata i razaranje crkava
Ratne godine donijele su velike demografske i materijalne promjene na području Banjolučke biskupije. Prema podacima koje su iznosili crkveni predstavnici, na području koje je 1991. godine bilo pod kontrolom vlasti bosanskih Srba živjelo je oko 80.000 Hrvata katolika, dok je u kasnijim procjenama njihov broj bio znatno manji.
U crkvenim izvorima navodi se i da je tijekom rata oštećeno ili uništeno oko 98 posto crkava i kapela na području biskupije. Ti podaci svjedoče o razmjerima materijalnog stradanja katoličke zajednice, njezinih vjerskih objekata i kulturne baštine.
Biskup Franjo Komarica tijekom rata upozoravao je na položaj svojih vjernika i tražio zaštitu za progonjene. Unatoč prijetnjama i ograničenjima kretanja, nastavio je djelovati i zalagati se za prava ljudi na području biskupije.
Sjećanje na ubijene svećenike, redovnice i vjernike ostaje važan dio povijesti Banjolučke biskupije. Njihova stradanja podsjećaju na posljedice ratnog nasilja, progona i uništavanja vjerskih objekata te na važnost utvrđivanja odgovornosti za počinjene zločine.
