Bosna i Hercegovina je rijetka zemlja u kojoj Ustav postoji bez originala i bez službenog prijevoda. Original je, kažu, izgubljen. Prijevod nikad nije usvojen. Ostao je samo engleski tekst Daytona, kao relikvija koju svi prizivaju, a malo tko čita. I to ne bi bio problem da se u međuvremenu nije dogodilo nešto gore: da je netko, pod autoritetom najviše sudske instance, krivo preveo temeljno načelo države.
Na mrežnim stranicama Ustavnog suda BiH stoje prijevodi Daytona na sva tri službena jezika. Neslužbeni, kažu. Ali s pečatom institucije koja bi trebala znati razliku između prava i improvizacije. Građanima se time poručuje: ovo vam je Ustav, ovako ga čitajte. I upravo tu počinje problem.
U jednoj jedinoj točki, naizgled bezazlenoj, sadržano je cijelo pitanje predstavničke demokracije u BiH. Točka 3. članka IX. U engleskom izvorniku piše jasno i bez prostora za akrobacije:
Officials appointed to positions in the institutions of Bosnia and Herzegovina shall be generally representative of the peoples of Bosnia and Herzegovina.
Jedna rečenica. Jedna obveza. Jedna riječ koja sve nosi: shall. Dužnost. Imperativ. Nema opisivanja, nema poetike. Dužnosnici moraju predstavljati narode Bosne i Hercegovine. U množini. Točka.
A što smo dobili u prijevodu?
Dobili smo „odražavanje sastava naroda“. Nekakvu sociološku sliku. Statistički uzorak. Dekor. Dobili smo rečenicu bez obveze, bez imperativa, bez politike. Dobili smo Ustav koji ne traži da dužnosnik zastupa interese naroda, nego da ih, valjda, estetski podsjeća na njih.
Još gore: iz prijevoda je nestala množina. Narodi su se pretvorili u narod. Tri konstitutivna politička subjekta svedena su na jednu bezličnu masu. Ne odlukom Parlamenta, ne presudom, nego brisanjem jedne crtice. Dugo „a“. Sitnica za lektora, katastrofa za državu.
Time je iz Ustava isparilo osnovno načelo: da u BiH nema jedinstvenog političkog naroda i da vlast nije zamišljena kao većinska nagrada, nego kao ravnoteža predstavljanja. Ono što se u Daytonu ugradilo da rat ne bi nastavio drugim sredstvima, u prijevodu je pretvoreno u besmisao.
I sad dolazimo do pitanja koje se ne može izbjeći: je li riječ o neznanju ili namjeri? Jer ako je pogreška, onda je skandal da trideset godina nitko nije ispravio ključnu ustavnu odredbu. A ako nije pogreška, onda je riječ o najtišoj i najučinkovitijoj ustavnoj podvali u poslijeratnoj BiH.
Ustavni sud se time, svjesno ili ne, stavio na stranu onih koji tvrde da predstavnici ne moraju predstavljati. Da mogu biti „građanski“, „nadnacionalni“, „univerzalni“, ali uvijek nekako tuđi. Da je legitimno uzeti mandat jednog naroda i koristiti ga protiv tog istog naroda, jer – eto – Ustav to navodno ne zabranjuje.
Zabranjuje. Jasno. Samo ne u prijevodu.
Zato nije slučajno da se ova točka gotovo nikada ne citira u javnim raspravama. Zato se stalno govori o „duhu Daytona“, a rijetko o slovu. Zato se pluralizam naroda zamjenjuje maglom općih fraza. I zato danas imamo državu u kojoj se svi pozivaju na Ustav, ali se ključna rečenica ponaša kao da nikad nije postojala.
Europski sud za ljudska prava, zanimljivo, tu rečenicu vidi. Citira je. Razumije je. Bez „sastava“, bez magle. Možda zato što čita original.
A mi? Mi i dalje raspravljamo na temelju prijevoda koji je od obveze napravio opis, od naroda napravio dekor, a od predstavničke demokracije – fusnotu.
U prijevodu, doslovno.
Iscrpnije u analizi prof. Uge Vlaisavljevića
