Ljeto 1993. godine ostalo je jedno od najmračnijih razdoblja za Hrvate srednje Bosne. U nizu koordiniranih napada na hrvatska sela od Kiseljaka, Busovače, Viteza i Zenice do Travnika i Novog Travnika, tisuće Hrvata protjerane su sa svojih stoljetnih ognjišta, dok su brojni civili ubijeni ili završili u logorima.
Posebno teška sudbina zadesila je sela Brajkovići, Konjevići, Šušanj i Ovnak na području općine Travnik. Napadi snaga Armije BiH i pripadnika odreda stranih mudžahedina ostavili su iza sebe spaljene kuće, opljačkana domaćinstva i ubijene civile.
U četvrtom nastavku serijala o stradanju Hrvata srednje Bosne donosimo potresno svjedočanstvo zaštićenog svjedoka M.Š., koji je preživio napad na Brajkoviće i opisao događaje koji su uslijedili nakon pada sela.
Napad na Brajkoviće: „Pucalo se sa svih strana“
Svjedok navodi kako je 8. lipnja 1993. godine bio na dužnosti seoske straže kada je počeo masovni napad na hrvatska sela.
„Napad je krenuo iz pravca Grahovčića i Čukala. Pucalo se sa svih strana. Pripadnici HVO-a poslali su me kući jer nije bilo dovoljno oružja za sve“, prisjetio se.
Tijekom noći selo je počelo gorjeti. Zapaljene su hrvatske kuće, a stanovništvo se skrivalo po podrumima i improviziranim skloništima.
Donosimo svjedočanstvo zaštićenog svjedoka M.Š koje prenosimo u cjelosti:
08.06.1993. godine sam bio na redovnoj dužnosti seoske straže na Stijenama u
Brajkovićima. 08.06.1993. je počeo napad muslimanskih snaga, najprije iz Grahovčića i
pravca Čukala, počelo je sa svih strana. Pripadnici HVO su me zamijenili na dužnosti i
poslali kući, jer svi nismo imali dovoljno oružja. Iz kuće, skloništa sam gledao kako
Muslimani napadaju na hrvatska sela. Ja sam bio u svojoj kući do večernjih sati. Po prestanku
pucnjave ( uvečer ), izišao sam da nahranim stoku. Vratio sam se u kuću da prespavam. Moja
supruga nije smjela da spava u svojoj kući, otišla je kod Mare Barač. Iste večeri se vratila
oko 22 sata, da me obavijesti da selo gori. Gorila je kuća Fabijana Josipovića. Otišao sam
do Fabijanove kuće, nikoga nije bilo. Vratio sam se u svoju kuću, da spavam. Ujutro sam
ustao, probudio se oko 6 sati. Otišao sam u kuću Mare Barač. U kući Mare Barač sam
zatekao: Maru Barač ( staru oko 60 godina ), Ivo Gašić ( 79 god. star ), Anđa Gašić ( Ivina
supruga ) stara 68 godina, Ana iz Brda – Zabilje 63 godine stara. U Marinoj kući smo popili
kavu. Ja sam poslao svoju suprugu i Maru Barač prema crkvi, da vide imali li tko živ ili
mrtav. Ja sam krenuo prema Srećinoj Bobaša kući. Kad sam došao do Srećine kuće čuo sam
neki razgovor u kući. Ja sam mislio da su u kući Srećo, šura Srećin Milko Lovrinović. Kada
sam došao u kuću, vidio sam dva vojnika s maslinasto zelenom uniformom, jedan je imao
crnu pletenu kapu, drugi zelenu kapu, jednog sam poznavao, komšija kojemu ne znam ime.
Govorili su meni „Napolje!“. Pitali su me gdje su „ovi“ pobjegli? ( misleći na bliže komšije )
Vratio sam se svojoj kući. Otišao sam da nahranim stoku, dok sam to radio vojska je došla
ispod moje kuće. Bilo ih je dvojica. Meni nepoznatih. Bili su namazani crno plavom žutom
bojom. Jedan je imao crni šešir, šareno-maskirnu uniformu. Oznaka posebnih nisu imali.
Meni su rekli: „Ruke u vis“. Rekli su da raskopčam košulju i da je podignem. Rekao mi je da
idem u kuću, da donesem novac i oružje. Ja sam mu rekao da nemam ni novca, ni oružja,
neka ide sa mnom ako nađe oružje u mojoj kući, neka me s njim ubiju. Prijetio mi je da će me
ubiti, ako mu ne donesen što je tražio. Kada je vidio da nemam ništa, udario me u leđa s
cijevi od puške. Rekao je da idem ispred njega. Tjerao me jedan vojnik, drugi se vratio (
vojnik ) u Bobaša kuću. Mene je dotjerao do Ante Matković kuće. Dva vojnika isto obučena
kao ona što su bila kod moje kuće su me srela. Ovaj što je mene tjerao rekao mi je da je našao
auto Kadeta. Ja sam bio vraćen opet uz pratnju dva vojnika, do „Kadeta“. U Marinoj kući su
me vojnici natjerali da odvaljujem vrata od podruma, gdje je bio smješten auto. U tom
momentu je Mara počela plakati. Vojnik joj je zaprijetio da ne smije plakati. Kad sam
istjerao auto, izašao na cestu, kod druge kuće su bile moje komšije HUSANOVIĆ EZO,
GRABUS FERID, ARNAUTOVIĆ KEMO i još ih je bilo dvojica kojima se ne mogu sjetiti
imena. Svi su iz Han Bile ( muslimansko selo ). Oni su ušli u kuću Stipe Josipovića u kojoj
je bila trgovina. Otvorili su pivo, nudili i mene. Dok smo pili pivu ušao je nepoznat i vojnik
sa šarenim maskirnim odijelom, oznaku nisam vidio. Rekao mi: „Kakvi ste vi Muslimani pa
pijete?“. Svi smo ostavili neispijene flaše piva. Ti isti ljudi, moje komšije su me pitale: „Koji
je ono čovjek mrtav kod Bobašove kuće?“. Rekao sam da ne znam. Rekli su: „Hajde vidi i
prepoznaj tko je“. Kad sam došao u Stjepana Bobaša kuću vidio sam da je mrtav pred
svojom kućom.
Stipan Bobaš je rođen 1927. godine, nije bio ni u kakvim vojnim formacijama. Stipan je bio
u poluležećem položaju s nogama koje su visile preko terase. Vidio sam mu potpuno
slomljenu desnu potkoljenicu. Svukao sam ga s terase, zatvorio usta. S prednje strane glave
nisam vidio ranu, usta su bila puno otvorena, dok sam ga svlačio na zemlju, vidio sam ispod
glave ( sa stražnje strane vrata ) veću količinu krvi. Smatram da mu se pucalo na usta.
Sklopio sam mu ruke, zatvorio usta, pokrio dekom i ostavio ispred njegove kuće. Moje
komšije FERID, HEMO i EZO su me otjerali prema crkvi. Rekli su mi da će razgovarati s
komandantom da nas ne tjeraju u KPD Zenica. Dok su se oni dogovarali, mene su natjerali da
tovarim crkveno brašno, odijela, hranu, odjeću, sve se trpalo u hladnjaču mesnice Zmajevac.
Kada su se moje komšije i komandir dogovorili, mene su otjerali u kuću Vlade Barača.
Komandant je bio niži rastom s maskirnom formom bio je domaći, ja ga ne poznajem. U kući
Vlade Barača sam zatekao moje komšije Hrvate:
Josipović Fabijan, 84 godine star
Josipović Nikica, Fabijanov sin
Batinić Manda, oko 70 godina
Lovrinović Jozo, oko 60 godina star
Gašić Anto, 65 godina star
Gašić Filomena, 67 godina stara
Milenković Ana, 80 godina
Gašić Ivo, 70 godina
Gašić Anđa, 68 godina
Barač Mara, oko 63 god
Šuman Ana, 55 godina stara
Peša Stipo, 49 god. star
U kući Vlade Barača smo bili od 9-12 sati 09.06.1993. godine. Bili smo zaključani. Stražar
kojeg ja ne znam je naoružan čuvao vrata. Dok sam bio u kući Vlade Barača, kroz prozor
sam vidio kako pljačkaju selo noseći televizore, radio aparate, bušilice, brusilice i odnose u
teretni kamion, koji je otišao u Zenicu. U međuvremenu, mene i još dvojicu su otjerali kući
Mije Matoševića. Natjerali su nas da kopamo i zatrpavamo ubijene svinje
Dok smo kopali, provocirali su nas vičući „Hoćete li Herceg-Bosnu?“. Kad smo to završili,
vratili su nas ( dvojica ) ponovo u kuću Vlade Barača. Tu smo bili otprilike pola sata. Pred
Vladinu kuću došao je kamion, okovan daskama, između dasaka je bio nabijen pijesak. Sve
su nas utrpali u taj auto. Dovukli su nas do kuće Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića sam
zatekao moju ženu, Lovru i njegovu suprugu Jelu Šimić. U toj kući sam bio oko 2 sata.
Došao je GRABUS FERID s trojicom radnika:
DELIĆ HASAN
DELIĆ HALIL
HUSKIĆ FEHIM
Rekli su meni i još jednom da idemo s njima, da sahranimo mrtve Hrvate po Brajkovićima.
Došli su po Stipana Bobaša kuće. Pitao sam kako da sahranim Stipana. FERID je rekao
samo ga zakopaj pred kućom. Rekao sam da idem po sanduk. Nije mi dozvolio. Stipan je
sahranjen pred vratima svoje kuće. Kad smo ga sahranjivali FERID je rekao da vidim ima li
Stipo kakve dokumente. Ja sam ga pregledao i vidio sam mjesto gdje je Stipan ubijen.
Stipan je ubijen u spavaćoj sobi ispred prozora, vidio sam tragove krvi od spavaće sobe (
prozora ) do terase, gdje je bio dovučen.
Stjepan je sahranjen. Molio sam FERIDA da mi dozvoli da zaštitim Stipana, da zemlja ne
ide direktno na njega. Rekao je da uzmemo cjepanice, koso položene. Našao sam jedan
komad najlona, zamotao ga, cjepanice poredao i zasuo zemljom. Kad smo sahranjivali
Stipana, došao je visok uniformiran vojnik s maskirnim odijelom i velikim kožnim šeširom,
meni nepoznat. Rekao FERIDU: „Što će Hrvati ovdje!“. Kad smo sahranili Stipana krenuli
smo prema crkvi. FERID je rekao da treba sahraniti Marka Josipovića, 59 godina starog,
nije bio ni u kakvoj vojnoj formaciji. Iz crkve smo uzeli nosila. Otišli smo i donijeli Marka s
Majdana
( Majdan je iznad crkve ) Primijetio sam da Marko nema desnog uha. Probijena mu je glava
i s jedne i s druge strane. Primijetio sam na desnoj strani grudi da ima ranu široku 4 cm. Kao
ubod nožem. Najvjerojatnije da je glava probijena puščanim kundakom. Vidio sam
udubljenje oko ušiju s jedne i druge strane. Bio je mokar po licu s desne strane, ležao je na
lijevoj strani. Prenijeli smo Marka s Majdana njegovoj kući. Marko je sahranjen u vrtu
ispred svoje kuće. Zamotao sam ga u najlon, pokrio daskom, preko daske sam stavio debelu
gumenu traku ( 2 cm debelu ).
U kući Lovre Šimića sam bio 68 dana. Muslimanska djeca i odrasli Muslimani su
prolazeći pored kuće vikali da smo mi ustaše da nas treba napatiti pa tek pobiti.
Razmjena zatočenih civila Hrvata, sela Brajković, Čukala i Podova je bila
16.08.1993.god. Razmijenjeno je 29. Ukupno nas je u kući bilo 37. Trojica su otišla u KPD
Zenica:
Peša Stipo
Marjanović Danko
Janković Ivo, zvani „Brico“
Dvojica su ostala u Brajkovićima: Lovro Šimić i supruga Jela.
Svojoj djeci u Zenicu otišli su:
Matković Anto
Matković Kata
Barač Luca
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake
stranice.
U Novoj Bili, 16.10.1993.
