Više od tri desetljeća nakon događaja u travnju 1993. godine, Počulica kod Viteza ostaje jedan od nedovoljno istraženih slučajeva stradanja hrvatskih civila u Lašvanskoj dolini. Svjedočanstva preživjelih opisuju zarobljavanje stanovništva, zatočenje u društvenom domu, prisilni rad, prijetnje i rafalnu paljbu 24. travnja, u kojoj su, prema iskazima, poginuli Jozo Vidović, Ivo Vidović i Perica Papić.

Počulica: tragedija koja je ostala u sjeni

Dana 16. travnja 1993. godine, dok je pozornost javnosti bila usmjerena na događaje u Ahmićima, u širem području Viteza započeli su događaji koji će obilježiti sudbinu stanovnika hrvatskog sela Počulica.

Selo, smješteno između Prnjavora, Vjetrenice i Vrhovina, prema svjedočenjima je prije početka sukoba bilo mjesto u kojem su Hrvati i Bošnjaci živjeli izmiješano.

Povjesničar Dragan Vidović ističe da je prije rata na području Počulice živjelo većinski Hrvatsko stanovništvo, a da se nakon rata ta slika promijenila da su samo tri povratnika ostala živjeti na svojim ognjištima.

Svjedoci navode da su ljudi međusobno surađivali, posjećivali se i zajedno pili kavu. Početak sukoba zato je predstavljao nagli prekid dotadašnjeg načina života.

Prema iskazima preživjelih, hrvatski civili počeli su biti zarobljavani i odvođeni u objekte koji su služili kao mjesta zatočenja. Uslijedili su dani straha, prijetnji, oskudne prehrane, prisilnog rada i neizvjesnosti.

Napomena: Navodi o počiniteljima, zapovjednoj odgovornosti i pojedinačnim događajima u ovom tekstu temelje se na svjedočanstvima i dokumentima koje redakcija obrađuje. Oni sami po sebi ne predstavljaju pravomoćno utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Zarobljavanje hrvatskih civila i zatočenje u Prnjavoru

Jedno od svjedočanstava dala je S.B., tada 63-godišnja stanovnica Počulice. U iskazu iz srpnja 1993. godine opisuje kako su 17. travnja zarobljeni ona i drugi stanovnici sela.

Prema njezinu iskazu, među zarobljenima bili su Stipo Brković, Jozo Brković, Anto Brković, Nikola Brković, Kata Čeko, Kata Stojak, Ana Brković i Štefica Brković.

S.B. navodi da su ih zarobili ljudi koje je poznavala kao susjede. Muškarci su, prema njezinu svjedočenju, odvojeni od žena. Zatočenici su prvo odvedeni u školu na Bukvama, a potom u školu u Preočici.

Nakon toga žene su vraćene u Počulicu i smještene u omladinski dom. Ondje su zatekle druge hrvatske zatočenike. Upravo će taj objekt nekoliko dana poslije postati mjesto jednog od najtežih događaja koje svjedoci opisuju.

Rafalna paljba 24. travnja 1993. godine

Prema više svjedočanstava, ujutro 24. travnja 1993. godine u društvenom domu u kojem su bili zatočeni hrvatski civili otvorena je rafalna paljba.

Svjedoci opisuju kako je prethodno ispred objekta došlo do prepirke i zahtjeva da se otvore vrata. Nakon toga uslijedila je pucnjava kroz zatvorena vrata.

Prema iskazima, u prostoriji su se nalazili muškarci i žene.

U napadu su, prema svjedočenjima, poginuli:

• Jozo Vidović
• Ivo Vidović
• Perica Papić

Više zatočenika je ranjeno.

Svjedoci se razlikuju u pojedinim procjenama broja ispaljenih metaka, ali više njih navodi da je na prostoriju ispaljena velika količina streljiva.

Posebno se ističe iskaz prema kojem je Ivo Vidović nakon pucnjave još davao znakove života, ali je preminuo prije nego što je, prema navodima svjedoka, dobio odgovarajuću medicinsku pomoć.

„Sve ću vas pobiti“ – svjedočanstvo preživjelog

Ž.P., tada 30-godišnji stanovnik Počulice, u svom iskazu opisuje trenutke kada je rafalna paljba počela. Prema njegovu svjedočenju, nalazio se u lijevom kutu prostorije kada su meci počeli prodirati kroz vrata.

Opisuje da je tijekom napada zadobio više prostrjelnih rana. Prema njegovoj procjeni, ispaljeno je najmanje 150 metaka. Nakon pucnjave, prema iskazu, u prostoriju su ušli naoružani muškarci.

Svjedok navodi da je tada čuo prijetnju: „Sve ću vas pobiti!“ Ovaj dio svjedočenja jedan je od ključnih opisa napada na zatočene civile u Počulici.

Tri poginula i brojni ranjeni

Prema iskazima preživjelih, u napadu 24. travnja poginuli su:

Perica Papić, Jozo Vidović i Ivo Vidović.

Brojni drugi zatočenici zadobili su ozljede. Među ranjenima, prema svjedočenjima, bile su i žene koje su prethodno dovedene iz Preočice.

Jedan od preživjelih opisuje kako su ranjenici nakon pucnjave čekali pomoć te kako je dio njih kasnije prevezen prema Zenici.

U svjedočanstvima se pojavljuju i tvrdnje o zakašnjelom pružanju medicinske pomoći. Te navode treba promatrati kao dio iskaza pojedinačnih svjedoka, a ne kao konačno utvrđene činjenice za sve osobe koje se u njima spominju.

Dani zatočenja: glad, prijetnje i prisilni rad

Svjedoci opisuju da zatočenje nije počelo niti završilo samim napadom. Prema njihovim iskazima, ljudi su spavali na betonu i dobivali vrlo malo hrane.

Pojedini svjedoci navode da su u početku pomoć pokušavali pružiti bošnjački susjedi. Neki su, prema iskazima, donosili hranu ili pokušavali zaštititi svoje hrvatske susjede.

Istodobno, svjedoci opisuju prijetnje i nacionalne uvrede koje su, prema njihovim riječima, dolazile od pojedinih naoružanih osoba. U nekim iskazima spominje se i prisiljavanje zatočenika na radove izvan mjesta zatočenja.

Zarobljenici korišteni za prisilne radove

Prema svjedočenju J.J.-a, dio zatočenika izdvojen je i odveden na različite zadatke. Neki su, prema iskazu, sudjelovali u pokopu poginulih pripadnika Armije BiH.

Drugi su odvođeni na kopanje rovova. U jednom slučaju, prema svjedočenju, zarobljenik je poslan prema području između sukobljenih položaja kako bi pokušao izvući tijelo poginulog vojnika.

Prema iskazu, prije odlaska mu je naređeno da viče kako je Hrvat kako bi pripadnici druge strane znali tko se nalazi na otvorenom prostoru.

Takvi navodi, ako se potvrde drugim dokazima, ilustriraju način na koji su zatočenici mogli biti izloženi dodatnom riziku tijekom ratnih operacija.

„Prijetili su da će nas klati kao svinje“

A.P., tada 62-godišnji stanovnik Počulice, u svom iskazu opisuje kako je zarobljen nakon početka napada. Prema njegovim riječima, presrela su ga četvorica naoružanih muškaraca.

Nakon toga odveden je u društveni dom. Opisuje teške uvjete zatočenja, nedostatak hrane i spavanje na betonu. Posebno govori o prijetnjama koje su zatočenici, prema njegovim riječima, svakodnevno slušali.

Među njima su bile prijetnje ubojstvom i vrijeđanja na nacionalnoj osnovi. Prema njegovu svjedočenju, dio zatočenika kasnije je odvođen na prisilni rad.

Jutro 24. travnja: napad na zatočenike

A.P. također opisuje jutro 24. travnja. Prema njegovu iskazu, nakon rasprave ispred vrata doma napadač je otvorio vatru kroz zatvorena vrata, a potom nastavio pucati u prostoriju.

A.P. navodi da ga je udarac odbacio prema zidu. Nakon pucnjave, prema njegovu svjedočenju, prostorija je bila puna dima, prašine i ranjenih ljudi.

On je preživio napad s prostrjelnom ranom.

Svjedoci opisuju i pomoć pojedinih susjeda

Jedan od važnih elemenata svjedočanstava jest činjenica da svjedoci ne opisuju sve Bošnjake iz okolnih sela kao sudionike nasilja. Naprotiv, u više iskaza navode se pojedinci koji su pokušavali pomoći zatočenicima.

Prema svjedočenjima, neki su donosili hranu, štitili susjede ili pokušavali ublažiti posljedice zatočenja.

To je važno naglasiti jer se odgovornost za ratne zločine mora utvrđivati individualno, na temelju konkretnih postupaka pojedinaca, a ne kolektivno prema nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti.

Počulica i pitanje ratne pravde

Pred Sudom Bosne i Hercegovine vođen je kazneni postupak protiv Jasmina Čolomana, koji se odnosio na dio događaja u Počulici.

Prema opisu predmeta, optužnica ga je teretila za sudjelovanje u ubojstvima i nanošenju tjelesnih ozljeda civilima hrvatske nacionalnosti zatočenima u Omladinskom domu.

Važno je, međutim, naglasiti da jedan sudski predmet ne znači automatski i potpuno pravosudno rasvjetljavanje svih događaja.

Slučaj Počulice obuhvaća niz navoda o zarobljavanju, zatočenju, prisilnom radu, zlostavljanju, ubojstvima i ranjavanju.

Zbog toga pitanje potpune odgovornosti za sve događaje koji se spominju u svjedočanstvima ostaje šire od jednog kaznenog postupka.

Zašto je važno sačuvati svjedočanstva o Počulici?

Od događaja u Počulici prošlo je više od 33 godine. Svjedočanstva preživjelih danas predstavljaju važan izvor za razumijevanje života i stradanja stanovništva tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Lašvanskoj dolini.

Povjesničar Dragan Vidović ističe kako je Počulica samo jedno u nizu brojnih mjesta u Lašvanskoj dolini u kojoj su Hrvati sustavno progani i čiji je povratak onemogućen. Analiza podataka jasno pokazuje da je tzv. Armija BiH planski očistila selo Počulica od Hrvata, ne libeći se zločina, a popis stanovništva iz 1991. otkriva kako su na području ovog sela živjeli većinski Hrvati, dok prema posljednjem popisu iz 2013. živjelo svega tri Hrvata. “Sam uvid u statisiku pokazuje razmjere planskog zločina i uništenja Počulice, a činjenica i da danas ne znamo sve detalje o zločinima i da se o njima skoro i ne govori ukazuje koliko je potrebno da se sustavno istraže svi zločini muslimana nad hrvatskim stanovnitvom Lašvanske doline. Nadalje, razmjeri zločina, progona i protjerivanja vidljivi su danas, gdje se Hrvati nisu vratili u brojna sela, što je zauvijek promijenilo nacionalnu strukturu ovog kraja. Cilj da se Hrvati u potpunosti etnički očiste nije uspio i dsnas srednja Bosna jeste kamen spoticanja muslimanske politike”, zaključio je Vidović u razgovoru za naš portal.

Njihova vrijednost posebno je važna zato što su pojedini iskazi dani već tijekom 1993. godine, svega nekoliko mjeseci nakon događaja.

Istodobno, svako svjedočenje treba promatrati u njegovom kontekstu i, kada je riječ o utvrđivanju kaznene odgovornosti, uspoređivati s drugim dokazima.

Svrha objavljivanja ovakve dokumentacije ne bi trebala biti stvaranje kolektivne krivnje, nego očuvanje sjećanja, poticanje istraživanja i stvaranje prostora za nepristrano utvrđivanje činjenica.

Počulica ne smije ostati zaboravljena

Tragedija Počulice ostala je desetljećima u sjeni većih i poznatijih ratnih događaja u srednjoj Bosni.

Svjedočanstva preživjelih govore o ljudima koji su u nekoliko dana od susjeda i prijatelja postali zatočenici, o obiteljima koje su razdvojene, o prisilnom radu i strahu, ali i o pojedincima koji su, unatoč ratu, pokušavali pomoći svojim susjedima.

Najdramatičniji događaj zbio se 24. travnja 1993., kada su u društvenom domu ubijena trojica hrvatskih zatočenika, dok je više osoba ranjeno.

Jozo Vidović, Ivo Vidović i Perica Papić ostali su imena vezana uz tragediju Počulice.

Više od tri desetljeća poslije pitanje potpune rasvijetljenosti svih događaja i odgovornosti pojedinaca i dalje zahtijeva ozbiljan, dokumentiran i nepristran pristup.

Jer cilj istraživanja ratnih zločina ne bi trebao biti produbljivanje podjela, nego utvrđivanje činjenica i pravo žrtava na istinu.