Povodom hodočašća vjernika i uposlenika OS-a BiH na ostatke Bobovca razgovarali smo s povjesničarom umjetnosti Huseinom Sejkom Mekanovićem koji je pronašao manje poznate detalje iz života Katarine Kosače Kotromanić i samog Bobovca…
Husein Sejko Mekanović rođen je 1972. u Elezovićima kod Velike Kladuše. Osnovnu školu pohađao je u Glinici i Vrnograču, a srednju u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani od 1994. do 2001. studirao je povijest umjetnosti i sociologiju te stekao zvanje diplomirani povjesničar umjetnosti i profesor sociologije.
Već 20-ak godina istražuje povijest umjetnosti srednjeg vijeka, a neke od njegovih omiljenih tema su: umjetnost u Bosni u vrijeme bana Kulina; grbovi, pečati i novac kralja Tvrtka I. Kotromanića; ime Bobovca i bobovačka gotika, bobovački brončani kotlić te srednjovjekovne crkve Sv. Martina u sjeverozapadnoj Bosni. Osim toga desetljećima intenzivno radi na istraživanju portreta pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić, supruge kralja Stjepana Tomaša.
Objavio je veći broj radova, te aktivno sudjelovao na stručnim skupovima u BiH i inozemstvu. Osim Bobovca i kraljice Katarine aktivan je i na istraživanju lokalne historije i događaja iz prošlosti velikokladuške općine te se bavi prijevodom slovenskog jezika…
Poštovani, na mjestu gdje je nekoć bio kraljevski grad Bobovac u znak sjećanja na (pret)posljednju bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić, na subotu najbližu danu njezine smrti (25. listopada), organiziraju se hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Molitveni dan za Domovinu. Recite nam što je Vama Bobovac?
Bobovac je zapravo jedan od naših najvećih i najbolje utvrđenih srednjovjekovnih gradova te najvažnija prijestolnica Kraljevine Bosne u kojoj se čuvala kraljevska kruna i druge insignije. Osim toga, u dvorskoj kapeli bili su pokopani neki bosanski kraljevi i kraljice.
Na temelju analize heraldičkih simbola, grbova, pečata i novca došao sam do zaključka da je bio na Bobovcu pokopan čak i prvi bosanski kralj Tvrtko I. O tome sam inače pisao u članku s naslovom Kralj na Bobovcu: Tvrtko I. Kotromanić (1377.-1391.), koji je citiran u vrijednoj stručnoj publikaciji Vojetov zbornik, objavljenoj u Ljubljani 2006. Nadam se da ću imati priliku svoju argumentaciju predstaviti i u okviru jednog predavanja u Sarajevu.
Nažalost, zbog spleta okolnosti južne padine planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih Poljica na kojima je podignut Bobovac, nisu sasvim istražene, a rezultati arheoloških istraživanja do kojih se došlo u drugoj polovici 20. st. (od 1959. do 1973.) premalo su poznati europskim istraživačima.
O tome na svojevrstan način svjedoči i prežalosna činjenica da je bila samo jedna jedina velika izložba bobovačkih gotičkih artefakata (izvan granica Bosne i Hercegovine) postavljena u tadašnjem glavnom gradu Beogradu koji je i dandanas beznačajan kao središte za izučavanje gotike.
Zbog svega navedenog, smatram da je potrebno nastaviti s istraživanjima Bobovca i dokumentirati ih u radovima priznatih arheologa, povjesničara umjetnosti i drugih stručnjaka. Uostalom, o tome je na jednom znanstvenom skupu u Zenici 1973. govorio i znameniti dalmatinski povjesničar umjetnosti Cvito Fisković (1908. – 1996.).
Naravno da nemam ništa protiv hodočašća istinskih vjernika i domoljuba, ali bi mi bilo puno draže kad bi na Bobovac češće „hodočastili“ vrhunski europski i svjetski stručnjaci različitih profila.
Kao povjesničar koji se nametnuo, između ostaloga, istraživanjem raznih domaćih i svjetskih arhiva, znate li nešto o Bobovcu što je manje poznato? Možete li to podijeliti s našim čitateljstvom?
Imajući na umu staru latinsku poslovicu Nomen est omen, objavio sam kratak zapis o imenu kraljevskog grada Bobovca u ljubljanskom stručnom časopisu RMZ – Materials and Geoenvironment iz 2006. Tu sam upozorio da je Bobovac (staro)slavensko ime za željeznu rudu poznatu kao limonit. Riječ je zapravo o prvoj vrsti kamena od koje je prapovijesni čovjek dobio metal željezo, a isto tako je činjenica da je bila neposredna okolina Bobovca (rudnik Vareš) najveći rudnik limonita u Titovoj Jugoslaviji.
Uostalom, poznato je da je Bobovac nastao na antičkim temeljima, a od antike do srednjeg vijeka željezo ili gvožđe bilo je vrjednije od zlata jer se od njega moglo napraviti raznovrsno ubojito oružje koje se koristilo u vojnim pohodima. Dakle, nimalo nije čudno što se taj dragocjeni metal skriva baš u kamenim bobicama i imenu bosanske srednjovjekovne prijestolnice. U svezi s tim želim još samo upozoriti na ostatke kovačkih radionica na Bobovcu, koje je opisao naš zaslužni arheolog Pavao Anđelić (1920. – 1985.).
Predmet Vašeg posebnog zanimanja je i Katarina Kosača Kotromanić. Crtež nadgrobne ploče kraljice u jednoj od zbirki Britanske knjižnice nagnao Vas je da istražite njezine portrete u Vatikanu. Zašto Vam je ona kao povijesna osoba tako intrigantna, a posebice njezin lik?
Smatram da ima kraljica Katarina za bosanske rimokatolike, muslimane i pravoslavne kršćane vrlo slično značenje, kao što ga ima prorok Abraham/Ibrahim. Osim toga, studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani upisao sam zbog jednog djevojačkog portreta iz rimske Pinacoteca Capitolina, koji se sve do danas vrlo često spominje i objavljuje kao portret kraljice Katarine.
Radi se zapravo o portretu djevojke s dugom tamnom kosom, te sjetnim i sanjivim pogledom, koja u ruci drži knjigu. Prvu stilsku analizu portreta objavio sam 2006., a u njoj sam istaknuo kako nema nikakve veze s kraljicom Katarinom.
Desetak godina kasnije u sarajevskom zborniku radova Žene u srednjovjekovnoj Bosni upozorio sam da je tu riječ o portretu mantovanske vojvotkinje Isabelle d’Este (1474. – 1539.). U spomenutom zborniku kao prvi istraživač citirao sam više djela franjevačkih i drugih pisaca u kojima su kraljica Katarina i njezini predci predstavljeni kao članovi kuće antičkog rimskog cara Konstantina Velikog, te rečenice dubrovačkog kroničara Jakova Lukarevića (Giacomo di Pietro Luccari, 1551. – 1615.).
Bio sam također prvi istraživač koji je vjerovao Lukareviću i tražio kraljičin portret na freskama u vatikanskoj Konstantinovoj dvorani, za koje je kartone napravio slavni slikar Raffaelo Santi (1483. – 1520.), a dovršili su ih Giulio Romano (1499. – 1546.) i Gianfrancesco Penni (1488. – 1528.). Do kraljičina portreta na fresci Donatio Costantini u Konstantinovoj dvorani došao sam uspoređujući ključne dijelove careve i kraljičine oporuke, te na temelju otkrića zanimljivog starog crteža kraljičine nadgrobne ploče, inače sačuvanog u jednoj knjizi u Britanskoj kraljevskoj knjižnici, koji uopće nije bio poznat istraživačima u Bosni i Hercegovini pa i dosta šire.
O svemu tome pisao sam u 74. broju ljubljanskog stručnog časopisa Umetnostna kronika, objavljenom 2022. Iste godine, u dvjema kraćim zapisima, predstavio sam kraljičin lik na brončanoj medalji pape Siksta IV., koju je od 1475. do 1482. napravio znameniti venecijanski medaljer Vittore Gambello (1455.? – 1537.). U jednom od njih spomenuo sam također u Rimu izgubljenu kraljičinu relikviju, dijelove tijela Svetog Luke, te istaknuo činjenicu da je nepuna dva mjeseca nakon kraljičine smrti, 17. prosinca 1478., nastao najstariji poznati statut ceha rimskih likovnih umjetnika iz koga se razvila današnja Accademia Nazionale di San Luca.
Svoja najnovija istraživanja vezana za kraljicu Katarinu izložio sam u okviru referata na znanstvenom skupu arheologa, povjesničara i povjesničara umjetnosti u Cazinu 8. lipnja 2023., a taj referat se može pročitati na mojem blogu. Tamo sam govorio o kraljičinim portretima na freskama Govor na gori u vatikanskoj Sikstinskoj kapeli, Audijencija kod pape Siksta IV. u rimskoj Ospedale di Santo Spirito in Sassia i Smrt Sv. Bernardina Sijenskog u kapeli Bufalini u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli.
Autori spomenutih fresaka su Cosimo Roselli (1439. – 1507.) i Piero di Cosimo (1462. – 1521.), te Melozzo da Forli (1438. – 1494.) i Pinturrichio (1454. – 1513.). Najveću pozornost posvetio sam kraljičinu liku na slici iz urbinske Galleria Nazionale delle Marche, koja je datirana u vrijeme od 1472. do 1474. Po imenu nepoznati slikar prikazao je kraljicu s bijelim velom na glavi, a pored nje su još bizantinska princeza Sofija Zoe Paleolog, Bazilije Bessarion, Ottaviano Ubaldini, urbinski vojvoda Federico da Montefeltro i naručitelj slike.
To su, dakako, samo neki od razloga zbog kojih ću, dok budem živ i zdrav, istraživati sve što je povezano s kraljicom Katarinom: dosad sam joj posvetio desetak predavanja u Jajcu, Sarajevu, Velikoj Kladuši, Ljubljani, Zagrebu i Cazinu.
Predmet Vašeg profesionalnog zanimanja je i bobovačka gotika te brončani kotlić koji se čuva u franjevačkom samostanu Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Možete li nam približiti te dvije, široj javnosti manje poznate, teme?
Kraljevska gotika na Bobovcu zapravo je najkvalitetnija gotika na Balkanu, a u bobovačkom bunaru otkriveni brončani kotlić je jedno od najljepših renesansnih djela u našoj zemlji, na kome vidimo četiri reljefne kompozicije s antičkim rimskim vojnicima, prikazanim onako kako su ih zamišljali umjetnici iz 15. i 16. stoljeća.
Pojava gotičkih spomenika povezana je inače s općim ekonomskim, kulturnim i političkim razvojem na cijelom području Banovine i Kraljevine Bosne. Naime, rodbinske i druge veze banova i kraljeva iz dinastije Kotromanić pokazuju da je Bosna bila važna država u Europi, a o tome svjedoče i umjetnička djela koja su dokumentirana unutar njezinih granica. Njihovi autori dolazili su iz gotovo svih dijelova Europe i sa sobom prenosili različita umjetnička rješenja kasnosrednjovjekovnog stila poznatog kao gotika. Nažalost, sačuvano je malo od nekadašnjeg sjaja dvorova i dvorskih kapela.
Na Bobovcu i u obližnjoj Kraljevoj Sutjesci uglavnom je riječ o dragocjenim fragmentima slikarskih, kiparskih i arhitekturnih spomenika. Među njih spadaju tri slike na tabli – dijelovi oltara grofova Celjskih u sutješkoj kraljevskoj kapeli, o kojima sam nedavno govorio na predavanju u visočkoj Franjevačkoj gimnaziji: u cijelosti će biti objavljeno u novom, jesenskom broju sarajevskog časopisa Bosna franciscana. Bilo bi mi drago kad bi baš s vraćanjem dijelova oltara grofova Celjskih iz zagrebačke Strossmayerove galerije u Kraljevu Sutjesku, započeo proces cjelovite stručne obnove dvorske kapele u Kraljevoj Sutjesci.
A što se tiče bobovačkog brončanog kotlića, želim još samo dodati da će puno više pridobiti na važnosti bude li moguće njegovo datiranje pomaknuti u 60. ili 70. godinu 15. st.
Zašto se Bobovac, koji ima sve povijesne predispozicije, nije nametnuo kao veće turističko mjesto? Vidimo da, u usporedbi s njim, skoro pa nebitna mjesta imaju veću pozornost turista i medija…
Bobovac se nalazi na teže pristupačnom području, a istini za volju dosad je bilo doista premalo učinjeno da bi postao turistička destinacija. Sasvim je sigurno da ga nije moguće pretvoriti u turističku atrakciju isključivo intoniranjem državne himne i vijorenjem šarenih zastavica u neposrednoj blizini dvorske kapele. Baš zbog toga trebalo bi početi razvijati svijest da o nama samima ovisi sudbina svega onoga što je ostalo od srednjovjekovne prijestolnice naše domovine.
Uspješna revitalizacija Bobovca nije moguća bez dobro osmišljena dugoročnog projekta korisna za sve društvene slojeve, koga će podržavati lokalna i najviša tijela vlasti u državi. Smatram da bi takav projekt trebalo promovirati čak i u nekim udžbenicima za osnovne i srednje škole.
Što mislite zašto se zajednička baština povijesti BiH pretvara u partikularno vlasništvo, naroda, entiteta pa čak i političkih stranaka i interesnih skupina, a sve u skladu sa suvremenim političkim interesima?
Smatram da odgovor na to pitanje ne treba tražiti samo u događajima dokumentiranim u zadnjih 30-ak godina, jer je njihova pozadina dublja i seže sve do prve polovice 19. st. kad se na Bosnu počelo gledati kao na koloniju. Žalosno je što je kao koloniju smatraju svi politički i drugi akteri koje ste spomenuli, a trebala bi im biti prije svega domovina.
Može li se govoriti o kontinuitetu državnosti BiH od prvog spominjanja Bosne do Daytona?
Iako postoje neki elementi koji mogu svjedočiti o kontinuitetu državnosti, smatram da ipak ne treba pretjerivati i bezobzirno ih vaditi iz povijesnog konteksta. U svezi s tim posebnu pozornost zaslužuju granice: istočna je nastala podjelom antičkog Rimskog Carstva već krajem 4. st., a znatno mlađe su sjeverna i južna.
Najmlađa je granica na zapadu. Brojni povjesničari i dandanas pišu da je Bosna zadržala svoje minijaturne dimenzije od prvog spominjanja sredinom 10. st. pa sve do početka 13. st. Do te zablude dovelo ih je pismo legata Ivana de Casamarisa papi Inocencu III. iz 1203., u kome je navodno tvrdio da je područje kojim vlada ban Kulin veliko 10-ak dana hoda. Međutim, u spomenutom pismu zapravo stoji da je Kulinovo područje veliko 10-ak dana jahanja na konju, što predstavlja drastičnu razliku.
Da je bila Kulinova Bosna uistinu velika kao „orahova ljuska“, papinski legat u svojem pismu sasvim sigurno ne bi predložio da se u njoj osnuju čak tri ili četiri nove biskupije.
Jedna od točki prijepora u ovom kontekstu jesu i bosansko-humski krstjani. Tko su bili oni?
Bosansko-humski krstjani i njihova Crkva bosanska predstavljaju zapravo najveći predreformacijski pokret u Europi. Da se kojim slučajem na granicama Kraljevine Bosne u 15. i 16. st. nisu pojavile Osmanlije, vjerojatno bi rimske pape i danas spominjale njezine stanovnike zajedno s Armencima, Etiopljanima, Grcima, Jakobitima i Maronitima, kao što je to učinio papa Eugen IV. u jednom pismu nastalom 25. siječnja 1444.
Živimo na podneblju gdje se dodiruju različite kulture i civilizacije. No, prema interpretacijama, mogli bismo kazati i na podneblju gdje se suprotstavljaju različite povijesti. Otkud toliko različitih „povijesti“?
Naravno, to nisu povijesti nego nešto posve drugo. Najžalosnija od svega je činjenica da se čak i neki vrijedni povijesni dokumenti namjerno pogrješno prevode i interpretiraju.
Gradonačelnik Banje Luke napravio je spomenik „srpskom kralju“ Tvrtku. Ako slušamo Srbe, kraljevska bosanska loza je bila srpska… Čija je zapravo ona bila?
Svojim poznatim i manje poznatim dinastičkim vezama Kotromanići su omogućili da je Bosna iz ranga banovine uzdignuta u rang kraljevstva. Zbog svega toga smatram da je potpuno pogrješno i bez osnove bilo kakvo njihovo „prisvajanje“.
Pošto ih ipak premalo poznajemo, smatram da bi bilo puno bolje da su gradovi Tuzla, Sarajevo i Banja Luka umjesto brončanih spomenika zajedno financirali održavanje jednog velikog međunarodnog znanstvenog skupa koji bi bio posvećen kralju Tvrtku I. i drugim Kotromanićima./katolički tjednik/
