Povodom smrti francuskog generala Philippa Morillona, zapovjednika međunarodnih mirovnih snaga UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini u najtežim ratnim godinama, ponovno se u javnosti otvara pitanje njegove uloge, ali i Sporazuma o Fojnici koji je trebao spriječiti ratna djelovanja u ovoj srednjobosanskoj općini. smrti francuskog generala Philippa Morillona, zapovjednika međunarodnih mirovnih snaga UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini u najtežim ratnim godinama, ponovno se u javnosti otvara pitanje njegove uloge, ali i Sporazuma o Fojnici koji je trebao spriječiti ratna djelovanja u ovoj srednjobosanskoj općini.
Sporazum, kojim je Fojnica proglašena zaštićenom sanitetskom zonom, potpisan je 30. lipnja 1993. godine, no već 2. srpnja 1993. Armija Republike BiH ga je prekršila, započevši vojnu agresiju, progon gotovo cjelokupnog hrvatskog stanovništva te sustavnu pljačku i razaranja.
Nastojanja da se rat izbjegne: Put spasa
Kako bi se izbjegli sukobi u Fojnici, lokalni Hrvati i postrojbe HVO-a poduzeli su niz konkretnih koraka. Najvažniji među njima bila je izgradnja tzv. Puta spasa, oko 30 kilometara duge prometnice koja je preko Uskoplja i Rame povezivala središnju Bosnu s Hercegovinom.
Izgradnja Puta spasa započela je nakon što su Srbi i JNA zauzeli Bradinu i Kupreška vrata, čime je presječena glavna komunikacija prema Hercegovini. Prema svjedočenjima sudionika, Put spasa bio je namijenjen svim stanovnicima središnje Bosne, uključujući Zenicu i Sarajevo.
Istodobno, muslimansko političko vodstvo predvođeno Hasanom Čengićem u Visokom je gradilo aerodrom za dolazak arapskih dobrovoljaca, kasnijih pripadnika postrojbe El Mudžahid, čiji su pripadnici počinili teške zločine u središnjoj Bosni.
Ubojstva na Putu spasa
Povjesničar Dragan Vidović ističe kako su na Putu spasa 16. Svibnja 1993. Ubijena trojica Hrvata iz Fojnice, a riječ je o Doroslavu Bošnjaku, Snježani Zeleniki (rođ. Oroz) i Zdravko Penezić koji je imao samo 17. godina.
Iz zasjede su ih napali pripadnici Armije RBiH, a njihova tijela nikada nisu pronađena. Nakon tog događaja, prometovanje Putom spasa postalo je iznimno nesigurno.
Ratna bolnica i proglašenje sanitetske zone
Unatoč rastućim napetostima, u Fojnici je osnovana Ratna bolnica za liječenje svih ranjenika, bez obzira na nacionalnost. Prvi zbrinuti ranjenik bio je Mujo Bulut.
Upravo je osnivanje ratne bolnice bilo povod da se, uz posredovanje međunarodne zajednice, Fojnica proglasi zaštićenom sanitetskom zonom.
Povjesničar Dragan Vidović ističe kako su sporazum potpisali u ime Armije BiH Nihad Kamenjaš, u ime HVO-a Branko Stanić, dok je u ime Međunarodne zajednice potpisao Philippe Morillon koji je bio zapovjednik UNPROFOR-a BiH.
Potpisivanju su nazočili i fra Nikica Miličević, kasnije ubijeni gvardijan Franjevačkog samostana u Fojnici, te Ramiz efendija Pašić, tadašnji glavni imam.
Prekršen sporazum i pad Fojnice
Unatoč međunarodnim jamstvima, Sporazum je prekršen već 2. srpnja 1993. godine, kada započinje napad Armije RBiH na Fojnicu. U operacijama sudjeluju pripadnici sedam brigada iz četiri korpusa:
Prvi korpus (Sarajevo)
Treći korpus (Zenica)
Sedmi korpus (Travnik)
Osmi korpus (pravac Konjica)
Uključene su i specijalne postrojbe poput Crnih labudova, Ševa, Lasti i Džamijskih golubova.
Pad Fojnice trajao je od 2. do 17. srpnja 1993. godine. Od približno 6.500 Hrvata koliko ih je živjelo u Fojnici prema popisu iz 1991., više od 80 posto je protjerano. Ostali su tek franjevci te starije i nemoćne osobe.
“Prema dostupnim podatcima tijekom rata u Fojnici su ubijena 102 hrvatska vojnika i civila. Posebno stravično je bilo ubojstvo gvardijana fojničkog samostana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića”, naglasio je mr. Vidović.
Nažalost, za taj počinjeni zločin nije nitko odgovarao, niti se o tome značajnije govori. Odgovornost leži i u Međunarodnoj zajednici koja je prešutno gledala nestanak jednog naroda i koja je svojim potezima štitila tzv. Armiju BiH. Jedno od velikih poniženja fojničkih Hrvata bilo je 2008. Kada je tadašnji gvardnijan fra Mirko Majdandžić ugostio Željka Komšića. Nažalost, izostala je reakcija Vrhbosanske nadbiskupije, ali i svećenika koji nisu osudili poniženje koje je fra Majdandžić priredio fratrima i hrvatskom puku.
Ubijeni su 13. studenog 1993. godine.
