Na današnji dan, 26. rujna 1993. godine, u Zagrebu je podignut spomenik koji je snažnije od bilo kakvih riječi svjedočio o boli, gubitku i nepravdi koju je Hrvatska proživljavala u Domovinskom ratu. Zid boli, podignut na raskrižju Ilice i ulice Svetog Duha, tik uz tadašnje sjedište UNPROFOR-a, nastao je spontano – iz očaja i odlučnosti majki poginulih branitelja i civila.
Njihov čin nije bio samo izraz tuge, nego i protesta. Zid je rastao iz dana u dan, cigla po cigla, ime po ime, sve do konačnih 13.600 opeka. Na njima nisu bila ispisana samo imena poginulih, nego i razrušenih gradova i sela, kao simbol cjelokupne patnje naroda. Pred tim zidom paljene su svijeće, okupljale su se obitelji i građani, a bol pretvarala u sjećanje i zajedništvo.
No, vrijeme nije imalo milosti ni prema Zidovima ni prema ljudima. Zid boli počeo je propadati, a s njim je prijetila opasnost da u zaborav padne i simbolika koju je nosio. Zbog toga je 2005. godine donesena odluka da se opeke sačuvaju i premjeste na dostojnije mjesto – zagrebačko groblje Mirogoj. Tamo su ugrađene u monumentalni spomenik „Glas hrvatske žrtve – Zid boli“, djelo kipara Dušana Džamonje.
Time je ovaj spontano nastali simbol bola i otpora dobio novo, trajno oblikovanje. Dodatno, imena poginulih i nestalih uklesana su i u kenotaf crkve Svete Mati Slobode na Jarunu, još jednom mjestu koje čuva sjećanje na žrtvu.
Zid boli danas je puno više od spomenika. On je opomena. Podsjetnik na vrijeme kada su obični ljudi morali postati glasnogovornici istine jer su institucije zakazivale. Podsjetnik na majke koje nisu dopustile da imena njihove djece nestanu u tišini birokracije i ravnodušnosti međunarodne zajednice.
U vremenu kada povijest nerijetko biva iskrivljena ili zaboravljena, Zid boli ostaje simbol otpora zaboravu. To je zid koji ne dijeli, nego povezuje – povezuje prošlost s budućnošću, i nas s onima koji su svoje živote položili za slobodu.
