U vrijeme osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, katoličko stanovništvo bilo je izloženo brojnim pritiscima, ograničenjima i pokušajima islamizacije. U takvim okolnostima Hrvati katolici razvili su jedinstven običaj koji je stoljećima postao simbol njihove vjere i identiteta – tradicijsko tetoviranje križeva i drugih kršćanskih simbola, poznato i kao sicanje ili bocanje.
Ovaj običaj posebno je bio raširen među katolicima u Središnjoj Bosni, a danas predstavlja jedno od najvažnijih obilježja hrvatske kulturne i etnološke baštine u Bosni i Hercegovini.
Tetovaža kao simbol vjere i zaštite
Povjesničari i etnolozi navode kako su se katolici tijekom osmanske okupacije odlučivali na trajno tetoviranje križa na rukama, podlakticama ili prsima kako bi javno pokazali svoju pripadnost kršćanstvu.
Prema brojnim istraživanjima, vjerovalo se da će vidljivi križ na tijelu smanjiti mogućnost odvođenja djece, prisilne islamizacije ili prelaska na drugu vjeru. Tetovaža je postala trajni znak pripadnosti katoličkoj vjeri i hrvatskom identitetu.
Posebno se ističe predaja da je običaj imao snažno simbolično značenje još od vremena posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače Kotromanić, koja je ostala jedan od najvažnijih simbola katoličkog identiteta u Bosni.
Vjera je bila temelj identiteta
U razdoblju osmanske vlasti upravo je Katolička Crkva predstavljala glavni okvir očuvanja kolektivnog identiteta bosanskih Hrvata. Dok danas nacionalni identitet podrazumijeva niz političkih, kulturnih i društvenih obilježja, tada je pripadnost Katoličkoj Crkvi bila najvažniji način očuvanja zajedništva.
Tetovirani križevi zato nisu bili samo ukras nego javno svjedočanstvo pripadnosti vjeri, narodu i vlastitoj tradiciji. Povjesničar Dragan Vidović ističe da su motivi bili raznovrsni, ali sa dubokim značenjem. “Motivi poput narukvice, križa u raznim izvedbama, kola, klasa, zvijezde, sunca i jelice su motivi koji se mogu duboko povezati sa kršćanskom simbolikom, a raduje činjenica da su ove tetovaže danas dobile ponovno na značaju i da ih mlade osobe ponovno tetoviraju samo koristeći moderne tehnike i time čuvaju od zaborava”.
Običaj koji je obilježio žene Središnje Bosne
Iako su se tetovirali i muškarci, običaj je bio daleko rašireniji među ženama.
Tetovaže su najčešće rađene u djevojačkoj dobi, prije blagdana svetog Josipa ili Cvjetnice, kada bi starije žene prirodnim pigmentima i iglama izrađivale križeve, rozete i druge kršćanske motive.
S vremenom je tetovaža postala zaštitni znak katolkinja u Bosni i Hercegovini. ” Bogastvo tetovaža koristi koliko je ova tehnika bila zastupljena i rasprostanjena i ukorjenjena u svijest katoličkog naroda. Križ je imao oko 317 inačica, a svaki od motiva mogao se sicati zasebno ili u kombinaciji sa drugim ornamentima”, ističe povjesničar Vidović.
Austrijski liječnik ostao zadivljen ovim običajem
Austrijski liječnik Leopold Glück, koji je krajem 19. stoljeća istraživao Bosnu i Hercegovinu, zapisao je kako nigdje nije pronašao tako bogatu tradiciju tetoviranja kao među katoličkim ženama Središnje Bosne.
Primijetio je da su i pripadnici drugih vjera imali pojedine tetovaže, ali nijedna zajednica nije razvila tako bogatu simboliku niti tako prepoznatljiv običaj kao bosanski katolici.
Zaključio je kako se radi o jedinstvenom kulturnom fenomenu koji je povezan isključivo s jednom vjerskom zajednicom.
Ćiro Truhelka: Tetovaže su čuvale katolički identitet
Poznati hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti Ćiro Truhelka smatrao je kako su tetovaže bile svojevrsna zaštita od napuštanja katoličke vjere. Prema njegovim istraživanjima, križevi na koži predstavljali su trajni znak katoličkog identiteta koji je bilo nemoguće sakriti ili izbrisati.
Slične zaključke donosi i hrvatski etnolog Mario Petrić, koji navodi da je osnovni motiv tetoviranja bio očuvanje vjere i nacionalnog identiteta tijekom osmanske vlasti. Povjesničar Dragan Vidović ističe da su se mlade djevojke tetovirale sve do Drugog svjetskog rata i da onda od druge polovice 20.st. ne bilježimo primjere masovnijeg sicanja.
Istraživanja engleske putopisne spisateljice Mary Edith Durham također potvrđuju da su žene najčešće odgovarale kako se tetoviraju:
- “jer je to naš običaj”,
- “jer smo katolici”,
- “jer je lijepo”.
Najljepši motivi pronađeni su u Lašvanskoj dolini
Ćiro Truhelka posebno ističe kako su najljepši i najsloženiji motivi pronađeni upravo u Lašvanskoj dolini, osobito u okolici Guče Gore.
Etnološka istraživanja potvrđuju da je običaj bio posebno raširen na području:
- Guče Gore
- Travnika
- Viteza
- Novog Travnika
- Busovače
- Kreševa
- Fojnice
- Kiseljaka
- Bugojna
- Gornjeg Vakufa-Uskoplja
- Dobretića
- Jajca
U gotovo svakom hrvatskom selu postojale su žene koje su poznavale tehniku tradicionalnog “bocanja”.
Običaj koji danas gotovo više ne postoji
Nakon Drugoga svjetskog rata tradicija tetoviranja postupno nestaje. Društvene promjene, modernizacija i promijenjeni način života doveli su do toga da je običaj gotovo potpuno iščezao.
Danas su posljednji živi svjedoci ove jedinstvene tradicije uglavnom bake koje na svojim rukama još uvijek nose križeve nastale prije više od pola stoljeća.
Njihove tetovaže ostaju trajni podsjetnik na razdoblje kada je jedan jednostavan križ predstavljao mnogo više od ukrasa – bio je simbol opstanka, vjere i identiteta hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
No, povjesničar Vidović ističe fenomen sicanja koji je ponovno počeo buditi interes hrvatske javnosti u BiH i svijetu. Sve češće vidimo mlade osobe koji nose ovaj simbol na svojim rukama kroz tetovažu, na majicama ili popratnim odjevnim predmetima što budi nadu da će se kroz drugu formu isti običaj zadržati i ponovno zaživjeti.
