Na današnji dan prije trideset godina preminuo je svećenik i prvo vojni kapelan HVO-a vlč. Božo Markotić. Čajdraš je ostao bez velikog zaštitnika, ali je dobio svog sveca, jer brojni vjernici nastavili su moliti se pozagovoru vlč. Bože Markotića, te doživljavati brojne milosti.
Svi zenički Hrvati, ali i mnogi Hrvati Lašvanske doline s mnogo emocija sjećaju se velečasnog Bože Markotića, župnika župe Čajdraš u vrijeme protekloga rata. Taj heroj i borac za svoj narod, živio je svakim dijelom svoga bića za svoj puk, bio je njihov zaštitnik, tješitelj uslijed ratnih strahota, ali i junak koji je prvi dolazio na linije da obiđe svoje vjernike, kao vojni kapelan, kao svećenik i kao istinski blaženik.
Danas, 30 godina kasnije od njegove smrti, svećenika Božu poznaju svi zenički Hrvati, a Čajdrašani ga nose u svojim srcima, svakodnevno mu se mole i ne dopuštaju da njegov lik i djelo odu u zaborav. Njegov grob utočište je mnogima u nevolji i problemima, a snaga koju im pokojni don Božo ulijeva iznova pruži ljudima snage.
Don Božo Markotić rođen je 18. prosinca 1952. u Riječanima, kod Modriče, a prešao je prag vječnosti prije 21 godina, 9. travnja 1995., pred kraj ratnih operacija na bosanskim prostorima. Svećenik Božo je cijelo vrijeme ratnih strahota ostao uz svoj hrvatski narod u župi Čajdraš kod Zenice, s njim dijelio dobro i zlo, tješio ga i hrabrio. Ostao je dosljedan svome životnom načelu: «U mome životu postoje istine za koje sam spreman i život položiti,a to su moja vjera i moj hrvatski narod!» Po tome je načelu živio, za njega se borio cijelim bićem, za njega je i umro. Kada je počelo etničko čišćenje hrvatskog puka u zeničkom kraju vlč. Božo je hrabro podmetnuo svoje pleća. Bio je uvijek prvi koji je dotrčao u pomoć pretučenom, opljačkanom, gladnom i žednom. Nisu ga smetali kiša i snijeg, nije se plašio pucnjave i detonacija. Danonoćno bdijenje uz svoj narod, neispavanost, brige i strahovanja negativno su se počeli odražavati na njegovo zdravlje pa je u zadnju godinu sve češće poboljevao. Bolničko liječenje je, usprkos liječničke preporuke, odbio bojeći se da se i ono malo puka ne bi razbježalo njegovim odlaskom.Njegov svijetli lik kao svećenika i vojnog kapelana, ostavio je neizbrisive tragove ljubavi, milosrđa i odanosti a iznad svega hrabrosti i nesebičnosti.
Njegova župna kronika koja je dospjela i pred Haški sud, počinje jednom mišlju: ” Početak nestajanja Čajdraša kakvog sam poznavao”, a njegova kronika svjedok je križnog puta Čajdrašana kojeg su nosili na svojim plećima, trpeći ratne strahote, da bi danas, 20 godina kasnije, selo polako počelo izumirati, a ove riječi itekako su dobile na značenju. Nažalost, politika koju do danas nose stranke sa hrvatskim predznakom, pomogle su brisanje svakog traga o postojanju zeničkih Hrvata, prisiljavajući ih da se sele sa svojih ognjišta.
Svećenik Božo je bio profinjena duša, skroman i ponizan, uvijek spreman na odricanje i žrtvu. Nije volio pohvale na vlastiti račun a na sve zahvale za učinjena dobra znao bi reći: dao sam ono što sam odozgor primio! Cijenio je svakoga čovjeka, a posebno je ljubio siromahe, bijednike i patnike. Za njega se može reći da je prošao Bosnom čineći dobro.
Vlč. Božo je pučku školu pohađao u rodnom mjestu Riječanima i u Modriči. Sjemenišnu gimnaziju polazio je u Zagrebu na Šalati i nadbiskupskom sjemeništu «Zmajević» u Zadru. Nakon odsluženja vojnog roka studira teologiju u Sarajevu. Na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla, 29. lipnja 1981. zaređen je za svećenika u sarajevskoj katedrali. Nakon kapelanske službe u Derventi i u župi sv. Josipa u Zenici imenovan je je župnikom u Haljinićima (kod Kaknja) a potom u Čajdrašu kod Zenice do svoje prerane smrti.
Svećenik Božo tijekom ratnih zbivanja na prostoru Zenice redovno je bilježio sve patnje i strahote čajdraških Hrvata, pišući župnu kroniku koja nam je ostala kao velika poruka za sve buduće generacije. Naime, kronika je izvrstan primjer da se prisjetimo na ratni period župe Čajdraš , ali i da shvatimo koliko je čajdraški narod u teškim vremenima bio vezan, iskren i kompaktan.
Mnogi župljani, ali i vjernici iz drugih krajeva redovito se mole na njegovom grobu i svjedoče o njegovoj dobroti i blagosti. Naime, vjernici koji su se molili po određenoj nakani svećeniku Boži, svjedoci su da su njihove molitve uslišane i da ih njihov Božo pazi i štiti s Nebeskog kraljevstva.
