Stradanje Hrvata travničkog kraja jedno je od najmanje istraženih poglavlja rata u Bosni i Hercegovini. O ratnim zločinima, prisilnim protjerivanjima i stradanju hrvatskih civila na području općine Travnik desetljećima se govori vrlo malo, dok su brojna svjedočanstva preživjelih ostala izvan fokusa javnosti.
Upravo zato Kockice TV nastavlja objavljivati autentična svjedočanstva preživjelih kako bi se sačuvala povijesna istina i trajno očuvalo sjećanje na događaje koji su obilježili život Hrvata u Središnjoj Bosni tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
8. lipnja 1993. – početak egzodusa hrvatskih sela
Dana 8. lipnja 1993. godine, u ranim jutarnjim satima, započeli su koordinirani napadi na brojna hrvatska sela na području općine Travnik. Među pogođenim mjestima bili su:
- Ovnak
- Brajkovići
- Grahovčići
- Čukle
- Orašac
- Rudnik Bila
- Podstinje
- Gornje Maljine
- Radonjići
- Bukovica
- Guča Gora
- Donje i Gornje Putićevo
Napadi su rezultirali velikim brojem ubijenih civila, ranjenih osoba, prisilnim protjerivanjem stanovništva te uništavanjem brojnih obiteljskih kuća i gospodarskih objekata.
“Motor je bio pucnjava, a zatim su nas poveli kao živi štit”
U nastavku donosimo dio autentičnog svjedočanstva žene označene inicijalima S. M., koje je dano 1. rujna 1993. godine.
Dana, 8.6.1993. godine u jutarnjim satima oko 4 sata počeo je napad muslimanskih snaga. Ja sam bila u kući Zlatka Vulete sa djecom. U kući nas je bilo oko 16 mještana. Tu je ubijen Jordan Vidošević. Cijeli dan se čula pucnjava oko 16,00 sati muslimani su probili crtu i ušli u
selo. Ubrzo su ušli i našu kuću. Jedan je govorio da nas tjeraju kao živi štit da bi osvojili Grahovčiće. Međutim poveli su nas na Ovnak u kuću Mirka Kafadara.
U toj kući bilo nas je oko 90, to znam jer sam ja vodila spisak za hranu. Od tog broja bilo je 22 djece, 3 vojno sposobna čovjeka, dok su ostalo bili starci i žene. Tu smo boravili do večernjih sati kada su nas odveli u školu u Poljske. Dok sam bila u Šušnju vidjela sam dosta poznatih domaćih muslimana kojim ja ne znam imena, ali znam da su iz sela Maratje, Mehrovac i Vrselje. Tako da sam tada
vidjela jednog muslimana po imenu GUGCA i tom prilikom nosio je pušku i na njoj snajper. Tog dana vidjela sam da u selu gori samo jedna kuća dok su naknadno zapalili 3 kuće i dvije štale.
Taj dan smo noćili u školu, a sutra su nas vratili u selo. Kad smo došli u selo vojska je pljačkala kuće, vodila krave i nosili sve što se moglo donijeti. Taj dan prolazili smo kolone traktora konjskih kola i auta. Ja sam otišla kući Zvonke Markovića, kad sam čula plač u kući Anđe
Marković. Kad smo otišli našli smo tijelo ubijenog Drage Markovića, ležao je na pragu kuhinje i sobe. Nakon toga smo našli kod kuće Ivice Markovića tijelo ubijenog Jordana Vidoševića. Tijelo Jordana je bilo iza kuće, a dok je vidljivo da je ubijen na pragu ulaznih vrata
gdje je bilo dosta krvi. Također je poznato da su Ivana Marković i Branko Vuleta tada vidjeli leš Ilije Markovića. Ilija Marković je bio vojnik ranjen granatom u ruku te je bio sa nama cijelo vrijeme dok ga nisu povezli za bolnicu.
Ilija je sam tražio da ide za bolnicu, dok neki doktor NEZIR (plav, čičkave kose, srednje visine rođen oko 65. godine) govorio da ne ide da je bolje da tu ostane jer ga može neko ubiti. Taj doktor NEZIR je odveo Iliju i još dvije žene i to Danicu i Slavicu Marković sa djecom prema bolnici. Kasnije sam saznala da dok su išli tako na traktoru, da ih je zaustavio neki vojnik i tom prilikom Iliji rekao, silazi rudaru i odveo ga.
Nakon tog se čuo rafal i tada je najvjerojatnije ubijen Ilija Marković. Također sam čula da doktor nije dao da vode Iliju, međutim nije to mogao spriječiti.
Taj dan dok smo bili u selu predsjednik MZ Poljske RAMIZ SPAHIĆ rekao nam je da su pobijeni neki starci. Tako sam saznala da je Anto Marković star oko 65-70 godina ubijen u autu, Kazimir Marković ubijen pred ženom Frankom, Vlado Marković star oko 70 godina,
Dragan Vidošević star oko 90 godina, Niko Vidošević star oko 70 godina, Ilija Vidošević i još drugi koji se trenutno ne mogu sjetiti.
Taj dan sam vidjela nekog EKREMA koji je kasnije poginuo. Dok smo bili u selu kuće su se i dalje pljačkale. nakon nekog vremena mi smo krenuli u Zenicu, međutim nisu nam dozvolili nego smo smješteni u kuću Zorana Markovića.
Tu smo bili smješteni svi tj. nas oko 90. Dana, 12.6.1993. godine išla sam na sahranu civila pobijenih od strane muslimanskih snaga. Na
groblju u selu Ovnak taj dan sahranjeno je 19 osoba. Nakon sahrane jedan broj mještana sela Šušnja je otišao u Zenicu a među njima i ja. Tako sam ostali dio vremena provela u Zenici do izlaska u Busovaču.
To je sve što sam imam izjaviti, izjavu sam slušala u diktatu te je kao takvu smatram svojom i
potpisujem.
Dana, 1. rujna 1993.
