Uvoz skupog naoružanja u Hrvatskoj je više efekt slijeđenja vanjske dinamike nego rezultat domaće pameti, navodi se u analitičkom tekstu objavljenom na DW-u, u kojem se tvrdi i da se pritom zanemaruju neke bolje mogućnosti unapređenja obrambenih sposobnosti.
Kada se pak u okvirima naše zemlje spomene obrana, tada očekivano prosječnom građaninu prvi na um padne aktualni ministar Ivan Anušić, koji je nedavno objavio da u Hrvatsku stiže sedmi Rafale, pohvalivši se i programom zajedničke nabave zahvaljujući kojem će Hrvatska znatno povoljnije i brže dobiti tenkove Leopard 2 A8.
Naoružanjem se pak posebno voli hvaliti srpski predsjednik Aleksandar Vučić, a iz njegovih učestalih izjava prosječan promatrač mogao bi zaključiti da Srbi oružje kupuju kao da sutra kreću u rat. Nedavno je susjedima iz Srbije izraelska kompanija Elbit Systems prodala raketni sustav zemlja-zemlja PULS i besposadne borbene letjelice Hermes 900 u vrijednosti od 335 milijuna dolara, a Vučić se pohvalio da nabavlja najmoćnije raketno-artiljerijske sustave na svijetu kojima će moći odgovoriti na sve izazove i svima koji su mislili biti u prednosti u odnosu na Srbiju. Tko su ti imaginarni Vučićevi neprijatelji teško je reći jer u srpskom okruženju ne postoji država koja iskazuje bilo kakve pretenzije prema toj zemlji, upravo suprotno
Srbija, dakle, ni na koji način nije ugrožena, ali je Vučiću cilj od Srbije stvoriti velesilu koja će u vojnom pogledu imati prednost. Tu prednost Srbi očito misle dobrano financirati jer im proračun za obranu u idućoj godini iznosi 2,5 milijardi eura. Usporedbe radi, deficit Srbije za iduću godinu iznosi 2,7 milijardi eura. Iako prosječan stanovnik Srbije praktički nema što jesti, Vučić svoju taštinu hrani raketama.
Što će u tome svemu biti s Hrvatskom veliko je pitanje, kao i što će biti s Anušićevom najavom o uvođenju obveznog vojnog roka. Sada se čini da je to plan koji neće biti moguće realizirati početkom iduće godine, kao što je ministar donedavno tvrdio. U Deutsche Welleu ocjenjuju da se u Hrvatskoj uvođenje vojnog roka odgađa do daljnjega jer prihvat velikog broja ročnika još nije organiziran ni na jednoj razini – ni u pogledu prostornih kapaciteta ni tehnički. Nije osiguran ni dostatan stručni kadar za njihovu obuku.
Da bi postigao balans, Anušić se uspio izboriti da se znatno poveća financiranje vojske, i to u više idućih godina. Financiranje vojske uskoro bi trebalo prijeći dva posto BDP-a, što od Hrvatske i zahtijevaju najutjecajniji partneri iz NATO-a. Dio tog novca bit će namijenjen profesionalnim vojnim kadrovima, ali mnogo će se više potrošiti na uvoz oružja. Rafalei iz Francuske već su u velikoj mjeri isporučeni, s Turcima je nedavno dogovorena kupoprodaja bespilotnih letjelica Bayraktar, s Njemačkom tenkova Leopard, a SAD bi Hrvatskoj trebao prodati raketni sustav HIMARS. Iako dio lijevo-liberalne oporbe ovakvu trgovinu nerijetko dočekuje na nož, Anušić je nedavno rekao kako s nabavama ne misli stati jer se u Hrvatsku vojsku godinama nije ulagalo, što i nije netočno.“Kada toliko dugo zanemarujete oružane snage, onda imate obvezu brzo i snažno ih opremati”, izjavio je Anušić nedavno, naglasivši da Hrvatska to upravo i čini. “Uvjeti, odnosno smjernice NATO-a bile su 20 posto, tako da smo prešli tu granicu”, naglasio je ministar te dodao da će ti uvjeti vrlo brzo biti tri posto, zbog geopolitičke situacije.
S druge strane, u razgovoru za DW, bivši diplomat Božo Kovačević upozorio je kako Hrvatska nije promišljeno i racionalno pristupila jačanju svoje vojske, koju namjeravamo opremiti isključivo stranom tehnikom. Umjesto toga, trebali smo dugoročno investirati u istraživanje i razvoj sustava protuzračne obrane ili nekih drugih tipova oružja, jer ovako financijski i tehnološki postajemo sve ovisniji. “Sve više će nam troška iziskivati održavanje uvezene opreme, a domaći će kapaciteti i dalje stagnirati. Potpuno ćemo izgubiti sposobnost da preuzmemo takvo što, ostat ćemo bez te pameti kao i za produkciju drugih roba široke potrošnje, a stranci ne prodaju ono najsuvremenije što imaju, to ipak zadržavaju za sebe”, upozorio je Kovačević.
Upozoravaju, međutim, i drugi stručnjaci da se na ovim prostorima između Hrvatske i Srbije vodi svojevrsna utrka u naoružavanju, a Srbija je pritom u specifičnom položaju jer nastoji održati partnerstvo i s Istokom i sa Zapadom, a nije nevažno ni srpsko partnerstvo s Nacionalnom gardom američke savezne države Ohio. Srbija je u smislu naoružanja, prema riječima analitičara Branimira Vidmarovića, najšarolikije oboružana zemlja na kontinentu jer u nju dolazi američko naoružanje poput oklopnih vozila Humvee, ali i kinesko i rusko. Za to se vrijeme posljednjih petnaestak godina održavaju zajedničke vježbe srpske vojske i američke Nacionalne garde, a SAD Srbiju pretvara u zapadnjačko uporište na Balkanu, što bi se moglo intenzivirati s ponovnim izborom Donalda Trumpa za američkog predsjednika.
O srpskom naoružanju raspisao se prije nekoliko tjedana i politolog Alexander Rhotert, koji je u tekstu za DW postavio pitanje planira li Srbija destabilizirati ili čak vojno napasti susjedne države Kosovo i Bosnu i Hercegovinu. I kosovska predsjednica Vjosa Osmani, baš kao i njezin kolega iz BiH Denis Bećirović, nedavno je progovorila o toj mogućnosti pa je rekla kako postoji nada da će se zapadni Balkan pridružiti EU-u i NATO-u, ali “preduvjet za to je da se Srbiju tretira kao ono što jest – satelitska država Rusije koja je produbila vojnu, ekonomsku i političku suradnju s Moskvom”.
Bećirović je otišao i korak dalje pa je o teritorijalnim aspiracijama Srbije progovorio pred Općom skupštinom UN-a u New Yorku. “Upozoravam svjetsku javnost da vodstvo Republike Srbije još jednom prijeti suverenitetu i integritetu BiH”, rekao je Bećirović, koji je uz ostalo aludirao i na to da Beograd posljednjih godina masovno oprema svoje oružane snage suvremenim sustavima naoružanja. U tom se kontekstu jedno vrijeme spominjalo i da je Srbija od Irana kupila tisuće dronova koje Rusija svakodnevno koristi za napade na ukrajinske gradove.
Ekonomist je pak još 2021. godine pisao da susjedne države strahuju od toga što je Beograd krenuo u kupnju oružja, a ugledni švedski institut za istraživanje mira SIPRI prije dvije godine objavio je kako je beogradski proračun za obranu deset puta veći od kosovskog. Vojnu nadmoć Srbije Vučić demonstrira i inventarom od 250 borbenih tenkova. Beograd raspolaže s više tog oružja od svih država bivše Jugoslavije zajedno. Srpskog naoružavanja svjestan je i hrvatski ministar Anušić, koji doduše ni sam ne razumije pozadinu tih nabava.
“Ne znam zašto se naoružavaju, nemam pojma, ali ako se Srbija naoružava tom dinamikom, i to dinamikom koja traje punih deset godina, onda zasigurno postoji nekakav razlog”, izjavio je nedavno Anušić, koji je pritom postavio pitanje zbog čega je Rusija krenula u rat u koji je krenula. “Postoji nekakav konačni plan u tome, a to je potpuno nova geopolitika i nova težišta centara moći”, upozorio je hrvatski ministar obrane, istaknuvši da je Hrvatska kao granica Istoka i Zapada najugroženija, zbog čega naše politike moraju biti jasno definirane, a ljudi se ne smiju dezinformacijama dovoditi u zabludu. Ono što ne zna naš ministar zna srpski predsjednik, koji je još proljetos objasnio zašto se njegova zemlja naoružava, i to prije svega iz domaće industrije.
“Naoružava se da bi čuvala svoje ime, svoje prezime, da bi čuvala svoje nebo, svoju zemlju. Da razni patuljci ne bi umislili da joj ponovno mogu otimati teritorij, kao što su to mnogo puta činili. A Srbija nikada nikoga i ni na koji način nije ugrozila”, poručio je proljetos Vučić, koji je ovih dana pozornost privukao gostujući u emisiji britanskog BBC-ja “Hard Talk”, gdje je dao intervju voditelju Stephenu Sackuru. Prvo pitanje odnosilo se na Vučićevu pripadnost radikalima tijekom raspada Jugoslavije, kao i na njegove promjene.
