Ugledni povjesničar Ivo Lučić predstavio je svoju novu knjigu “Škripari – hrvatski pokret otpora u Bosni i Hercegovini (1945.–1951.)”, rezultat više od 20 godina istraživanja.
Riječ je o najopsežnijoj studiji o poslijeratnom hrvatskom otporu, u kojoj je rekonstruirano čak oko 2.500 imena sudionika, uključujući borce, jatake i pripadnike komunističkog represivnog aparata.
Kako su komunističke vlasti sustavno postupale sa Škriparima i njihovim obiteljima? Je li se radilo o represiji koja je imala za cilj ne samo uništiti oružani otpor već i potpuno izbrisati uspomenu na njega?
Nakon rata, jugoslavenski komunisti definirali su svoju unutarnju politiku kao politiku “bratstva i jedinstva”. Otišli su korak dalje od tipičnog ljevičarskog slogana koji ima uporište u Francuskoj revoluciji, a koji poziva na borbu za “slobodu, jednakost i bratstvo” (Libertė, Ėgalitė, Fraternitė), pa su “jednakost” preformulirali u “jedinstvo”, a to je tada značilo prisiljavanje svih u Bosni i Hercegovini u jugoslavensko-komunistički ideološko-politički okvir i u srpski jezični, kulturni i opći identitetski obrazac. Promijenili su administrativnu nomenklaturu, okruzi su postali županije, općine su postale općine, a ćirilični natpisi postali su dominantni. Istodobno je prema Hrvatima, posebno u Hercegovini, provedena politika “oštrog kursa”, koja je formalno trajala do 1966., a u stvarnosti do srpnja 1990. To je uključivalo širok raspon represije s ciljem potpune podložnosti i odustajanja od bilo kakvog prepoznatljivog identiteta, uključujući i kolektivno pamćenje.
Zašto je tema škripanja bila gotovo potpuni tabu sedamdeset godina i što ta šutnja govori o odnosu današnjih vlasti u Bosni i Hercegovini prema hrvatskoj povijesti?
„Hrvatska šutnja“ jedna je od manifestacija podređenosti hrvatskog naroda u Jugoslaviji, a to je bilo posebno izraženo u Bosni i Hercegovini. O cvilićima, hrvatskim ratnim i poratnim žrtvama, „nestalima“ i nacionalnim temama općenito raspravljalo se samo u uskim obiteljskim i prijateljskim krugovima i tiho, šapatom. Popisano je oko 24 000 Hrvata iz tri „hercegovačke“ županije (od Grahova do Ravnog) koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Od toga je 16 000 ubijeno nakon rata, a prosječna dob ubijenih bila je 23 godine. Što se tiče današnjih vlasti u BIH i njihovog odnosa prema hrvatskoj povijesti, trebamo imati na umu da ne postoji nešto poput „vlasti u BIH“. Srpski dio vlasti, ako se dotakne hrvatske povijesti, onda se vraća jugoslavensko-komunističkoj mitomaniji i inzistira na 700 000 ili milijun ubijenih Srba u Jasenovcu. Bošnjačka politička elita, a to znači i bošnjačke vlasti, uglavnom to podržavaju i natječu se sa Srbima u “ustašizaciji” Hrvata. Time također pokušavaju prikriti “svoju” ustašku prošlost, kao i činjenicu da ih je do kraja rata bilo puno više u SS divizijama nego u partizanima. Osim toga, uporno ističu nekoliko ratnih zločina koje su počinile hrvatske trupe u proteklom ratu. Vezano uz to, u njihovom djelovanju naziru se snažne tendencije negiranja hrvatskog identiteta, osporavanja hrvatskog političkog subjektiviteta, što nužno ima za cilj dugoročno uništenje Hrvata u Bosni i Hercegovini. Naravno, to je besmisleno i imat će suprotan učinak, ali će imati dugoročne posljedice na hrvatsko-bošnjačke odnose. Postoji i “građanski”, zapravo neokomunistički pogled na hrvatsku povijest, najbolje ga je ilustrirao bivši predsjednik Zastupničkog doma Federacije Bosne i Hercegovine, Dragan Mioković, kada je rekao da mu je žao što su “partizani ubili nekoliko Hrvata u Bleiburgu” – ne ustaše, nego Hrvate!
Prošlost i sadašnjost u BIH očito se stalno isprepliću, pa pogledajmo bh. politiku, pogotovo jer smo u izbornoj godini. Hrvati su već četiri puta (2006., 2010., 2018. i 2022.) ostali bez legitimno izabranog člana Predsjedništva BIH zbog preglasavanja bošnjačkog biračkog tijela. Kako je, po vašem mišljenju, došlo do ove situacije i koji su povijesni mehanizmi doveli do toga da konstitutivni narod ne može birati svog predstavnika?
Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata nakon referenduma održanog krajem veljače i početkom ožujka 1992. Referendumsko pitanje glasilo je “Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”. Kao zastupnik u Skupštini BiH, izabran na prvim višestranačkim izborima u studenom 1990., sudjelovao sam u glasanju o Odluci o raspisivanju referenduma 25. siječnja 1992., kao i u organizaciji referenduma, koji je uspješno proveden. Sudjelovao sam i na mirovnoj konferenciji u Daytonu krajem 1995. Tamo je postignut mirovni sporazum, čiji je Aneks 4 ujedno i Ustav Bosne i Hercegovine. U preambuli tog Ustava piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovime utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…” Konstitutivni (ustavni, državotvorni, suvereni) narodi su izričito i vrlo jasno navedeni. Također, u Ustavu BiH, u dijelu koji regulira postupak Predsjedništva BiH (Članak V, stavak 2, d.), izričito se spominju “hrvatski član” i “bošnjački član” Predsjedništva. Nigdje nema članova Predsjedništva “između” bilo kojeg naroda, kako to javnosti govore bošnjački nacionalisti, unitaristi i razni varalice. U to vrijeme nikome nije palo na pamet da jedan narod može birati člana Predsjedništva ili političke predstavnike za drugi. Zato je nametnuti izborni zakon ne samo nelegitiman, već i neustavan, što znači nezakonit. Međutim, živimo u zemlji u kojoj vlada zakon najjačeg i gdje suci Ustavnog suda (uključujući trojicu stranaca) koji su odgovorni za brigu i očuvanje Ustava krivotvore slovo Ustava, a da ne govorimo o “duhu Ustava”. Sve je to povezano i s politikom “izgradnje nacije” koju je svojevremeno provodio dio “međunarodne zajednice” predvođene Sjedinjenim Američkim Državama. Preporučio bih svima koji su zainteresirani za ovu temu da pročitaju tekst prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević “Skandal svih skandala: Ustavni sud krivotvori slovo Ustava!” kao i njegovi drugi tekstovi na tu temu.
Što ovaj višegodišnji trend preglasavanja znači za nadolazeće opće izbore 2026. godine, kada Hrvatima ponovno prijeti isti scenarij? Postoji li realna opasnost da se povijest ponovi peti put?
Ništa se nije dogodilo nakon svih ovih tekstova i upozorenja. Izborni zakon je ostao isti, način rada i mišljenje bošnjačke političke i općenito društvene elite ostali su isti. Logično je zaključiti da će rezultat biti isti. Apsurd se nastavlja, kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, koji očekuje da će biti izabran bošnjačkim glasovima, je Slaven Kovačević, koji je tužio BiH pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu tvrdeći da mu je uskraćeno pravo izbora člana Predsjedništva jer nije pripadnik nijednog konstitutivnog naroda. Dakle, na sudu se zakleo da nije Hrvat, a sada se kandidira za, kako to njegovi tendenciozno i pogrešno kažu, “člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda”. Opet se pozivam na Ustav Bosne i Hercegovine, članak V, stavak 2, d. Ne postoji “član Predsjedništva BiH” ni iz kojeg ranga, ali Ustav definira “jednog Hrvata” i “jednog Bošnjaka”, odnosno “hrvatskog člana” i “bošnjačkog člana” Predsjedništva BiH, kao i člana Predsjedništva BiH “jednog Srbina” koji se bira s teritorija Republike Srpske, a on je “srpski član” Predsjedništva BiH.
Među Hrvatima postoji ozbiljna sumnja: trebaju li ići s jednim zajedničkim kandidatom za Predsjedništvo ili je bolje imati više kandidata? Kakav je vaš stav – bi li više kandidata zapravo pomoglo ili dodatno oslabilo poziciju Hrvatske?
U to ne bi trebalo biti nikakve sumnje. Odgovorna hrvatska politika, a mislim na stranke koje djeluju unutar Hrvatskog državnog sabora, trebala bi podržati jednog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva. Vidio sam da je HDZ istaknuo kandidaturu gospođe Filipović, mlade žene s dovoljno političkog iskustva i bez ikakvih afera ili opterećenja. Mislim da nema razloga da se ne podrži njezina kandidatura. Pogotovo ako znamo da je njezinu kandidaturu podržao i Andrej Plenković, predsjednik HDZ-a i Vlade Republike Hrvatske, tijekom čijeg je mandata Hrvatska bezrezervno podržavala Hrvate u BIH i politički i materijalno. U proteklih devet godina Hrvatska je uložila oko milijardu KM u projekte Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ima dovoljno prostora za razlike i političku konkurenciju u županijama i općinama gdje Hrvati imaju većinu. Logično je i politički legitimno da najveća hrvatska stranka, HDZ BIH, predloži kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BIH, a da ga i drugi podrže.
Ako se ponovi scenarij s prethodnih izbora i bošnjačko biračko tijelo ponovno odluči tko će biti hrvatski član Predsjedništva, što to dugoročno znači za položaj Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH?
Ne mislim da će se dogoditi nešto dramatično što bi odlučno utjecalo na položaj Hrvata u BIH, ali će se sigurno potvrditi političko nasilje nad Hrvatima u BIH, kao i njihov neravnopravan položaj. To će utjecati na unutarnje hrvatsko-bošnjačke odnose, kao i na odnose s Republikom Hrvatskom. Bosna i Hercegovina će u hrvatskim očima biti sve omraženija, a sve će više prevladavati uvjerenje da je nepopravljiva i nespojiva s demokracijom. Jačat će ideja da je BIH zapravo samo manja Jugoslavija protiv koje se treba i mora boriti.
Gledajući iz perspektive povjesničara koji je cijeli život proučavao hrvatski otpor i borbu za opstanak, što biste poručili hrvatskim političkim predstavnicima i biračima uoči ovih izbora – što je ključno da se izbjegne ponavljanje istog poraza?
Čini mi se da su dvije poruke važne. Prvo, ničije osobne ambicije i interesi, te nikakva osobna, ideološka ili politička neprijateljstva nisu legitiman ili opravdan razlog za ugrožavanje hrvatskih nacionalnih interesa. Drugo, svi oni koji misle da će političko nasilje, varanje mirovnih sporazuma i krivotvorenje Ustava svesti Hrvate na nacionalnu manjinu ili etno-folklornu skupinu grdno se varaju. Vremena se mijenjaju, kao i političke okolnosti, i jednog dana svemu tome će doći kraj. Zločini, nasilje i izdaja u Bosni i Hercegovini se ne zaboravljaju niti opraštaju.
