Rano ujutro 8. lipnja 1993. započeo je napad snaga Armije BiH na sela nastanjena hrvatskim pučanstvom u općinama Travnik i Zenica. Među tim selima je i Šušanj u kojemu je ubijeno devet civila i dva zarobljena pripadnika HVO-a.
Politički analitičar i povjesničar Dragan Vidović ističe kako je zločin u Šušnju samo jedan u nizu planskih zločina tzv. Armije BiH koja je imala za cilj protjerati Hrvate zeničke i lašvenske doline sa svojih stoljetnih ognjišta, te je započela Dusinom, a lice pokazala u Šušnju, Maljinama, Bikošima, Osmici i sl. ” I dok ministar Helez drži moralne lekcije o zločinačkoj HVO, ne želi priznati zločine koje je počinila tzv. Armija BiH ili ih osuditi”, što je poražavajuć smatra Vidović.
S prvim sunčevim zrakama 8. lipnja 1993. počeo je napad snaga Armije BiH na sela nastanjena hrvatskim pučanstvom u općinama Travnik i Zenica. Među selima koja su napadnuta je i Šušanj, na 15 kilometara od Zenice, tik uz stari regionalni put koji preko Stranjana i Han Bile vodi prema Travniku, gdje je ubijeno devet civila i dva zarobljena pripadnika HVO-a.
Selo Šušanj, koje pripada župi Brajkovići, je do početka rata imalo 430 stanovnika. Na svu sreću u njemu je kobnoga dana ostalo mnogo manje žitelja jer su početkom mjeseca lipnja postojala ozbiljna upozorenja da se priča o napadu te su se mnogi spasili ranijim bijegom.
Selo se nije moglo braniti jer su oružje imali samo malobrojni vojno sposobni muškarci koji su tu bili na odmoru od stvarnog bojišta, a crte obrane prema bošnjačkim položajima nisu postojale.
Ovaj se zločin sveo na izvođenje staraca iz njihovih kuća i ubijanje. Riječ je o klasičnoj egzekuciji muškaraca-civila treće životne dobi, koji su imali između 60 i 80 godina, te dva mlađa (u dvadesetim godinama života) zarobljena pripadnika HVO-a.
Nakon napada na selo, ubojstava, a potom i pljačke kuća, preostalo civilno stanovništvo, njih 70 do maksimalno 80, uglavnom žene i djeca, bilo je gotovo mjesec dana smješteno u jednoj od kuća. Svjedoci tvrde kako bi broj ubijenih bio možda bio i veći da nije bilo jednog susjeda Bošnjaka koji je nenaoružan stajao ispred kuće i nije dozvolio vojnicima da ulaze, ako njega prije toga ne ubiju. Tako je nastupao dok krvožedni vojnici nisu otišli, a ostavili samo stražare.
Inače, franjevcu Bosne Srebrene fra Ivi Markoviću u Šušnju je ubijen otac, koji je tada imao 74 godine.
Općenito govoreći, svjetska, ali i domaća javnost, osim ako nije izravno pogođena zločinima, zna većinom za pokolje Hrvata nad Bošnjacima u Ahimićima i Stupnom Dolu, blokadu i granatiranje istočnog Mostara ili progon Bošnjaka u Stocu, a potpuno su im nepoznati zločini Bošnjaka nad Hrvatima npr. u Kiseljaku kod Žepča, Trusini, Dusini, viteškim Osmicama, Miletićima te zločinima kod Jablanice i Konjica. Među neistražene i gotovo nepoznate zločine nad Hrvatima spada i onaj u selu Šušanj.
Za kraj dodajmo kako je u mučnim sudskim procesima bilo nekih presuda i simboličnih kazni, ali stvarni nalogodavci, zapovjednici te izravni izvršioci nikada nisu pravedno procesuirani.
