Povodom tužnih obljetnica stradanja Hrvata srednje Bosne i teških zločina počinjenih nad hrvatskim civilima tijekom rata u Bosni i Hercegovini, donosimo specijalni serijal svjedočanstava i povijesnih činjenica o događajima koji su obilježili ljeto 1993. godine.
Tijekom tog razdoblja, na prostoru između Zenica i Travnik, počinjeni su brojni zločini nad hrvatskim civilnim stanovništvom u selima Šušanj, Čukle, Maljine, Ovnak i Bikoši. Napade su izvodile postrojbe tzv. Armije BiH, uz sudjelovanje stranih islamskih boraca – mudžahedina.
“Cilj je bio protjerivanje Hrvata iz srednje Bosne”
Povjesničar Dragan Vidović navodi kako napadi na hrvatska sela nisu bili slučajni niti izolirani incidenti, nego dio šireg plana vojnog pritiska i etničkog čišćenja Hrvata iz srednje Bosne.
„Napadi na ova sela bili su dio pomno planirane operacije koja je imala cilj potisnuti hrvatsko stanovništvo i završiti započete vojne aktivnosti povezane s operacijom Neretva ’93 kojom bi se Hrvati u potpunosti potisnuli i srednja Bosna bila etnički očišćena, kao i dolina Neretve koja se naslanja nad srednju Bosnu.“, ističe Vidović.
Dodaje kako postoje brojna svjedočanstva o organiziranosti napada, ali i o pasivnosti međunarodnih snaga koje su tada djelovale na području srednje Bosne.
Potresno svjedočanstvo preživjelog J. Č.
U prvom dijelu serijala donosimo dijelove autentičnog svjedočanstva zaštićenog svjedoka J. Č., koji je 1993. godine radio u Civilnoj zaštiti sela Grahovčići.
Sredinom travnja 1993. Godine Hrvati iz Čajdraša, Janjca, su sa svojih ognjišta od
strane Armije BiH. Bili prinuđeni da traže spas po hrvatskim selima, Grahovčićima, Ovnaku.
Teško se živjelo. Priliv izbjeglica je bio veliki, zalihe hrane su bile minimalne. Ja sam radio
na prihvatištu prognanih.
Sredinom svibnja zatvoren je put prema Travniku, također i prema Zenici se nije
moglo ići. Prolaz kroz muslimanski dio okolnih sela ( Čukle, Rudnik – Bila ) je bio opasan i
nesiguran. Muslimani su stavljali barikade na hrvatsku zemlju kao što je na Rudniku. Bilo je
oduzimanja auta, kao što je oduzet kamion Jandrić Vinka. Hrgić Ivi je pri povratku s pijace
oduzeto na Han Biloj traktor i krave. Ovo se dešavalo u travnju.
Stanje u selu je bilo vrlo loše, po pitanju hrane, smještaja, lijekova. Grahovčići su
pripadali ambulanti Rudnik, ambulanta je bila kontrolirana od strane Muslimana. Početkom
šestog mjeseca došli su predstavnici UNPROFOR-a u civilnu zaštitu u školi. Obraćali smo se
UNPROFOR-u za pomoć ranije. U svibnju smo od UNHCR-a dobili pomoć u hrani za 10-ak
dana. Rekli su da pazimo na hranu i da ne znaju kada će ponovo moći donijeti hranu.
Početkom lipnja, UNPROFOR je rekao da ima hrane u magazinu u Han Biloj
( muslimansko selo ). S UNPROFOROM sam došao u hrvatski dio Čukala iz Čukala s
UNPROFOR-om je otišao Jozo Erenda u Han Bilu. Tražio sam neke garancije od
muslimanske strane za sigurnost za odlazak u Han Bilu. Došao je član štaba Musliman,
Civilne zaštite iz Han Bile u Čukle. Dogovorili smo se da neće biti problema za moj odlazak
u Han Bilu po hranu. Po povratku iz Han Bila, dobio sam nešto hrane, vraćajući se kroz
muslimanski dio Čukala. Izišli su žene, djeca, odrasli muškarci, bilo je i uniformiranih osoba,
s maskirnim uniformama i oznakom pripadnika Armije BiH. Demonstrirali su i protestirali
zbog hrane koju oni navodno ne dobivanju, a ja sam siguran pošto sam član Civilne zaštite,
znam da su hranu redovno dobivali. Hranu nisu oduzeli. Prebacivali u UNHCR-u da više
hrane daje Hrvatima.
Zbog nepovjerenja Muslimana i Hrvata, linije su se držale od travnja 1993. godine
međusobno. 07.06.1993. godine u jutro oko 3 sata muslimanske snage su napale Strmac.
Strmac je naša najviša kota. U tom napadu stradao je ( poginuo ) Marković Boro, 20-ak
godina star. Bilo je ranjenih civila: Jandrić Dario
( Franje ) maloljetnik, Radić Pero ( Ive ), Filipović Jozo ( Mirka ) invalid. Tog dana u selu
je vladala panika. Iseljavanja civilnog pučanstva nije bilo. Drugi dan 08.06.1993. godine je
napad počeo u jutro rano. Muslimanske snage napale su isto vrijeme sve linije prema
Grahovčićima. Pucalo se iz teškog naoružanja, minobacača po civilnim ciljevima.
Civilno pučanstvo se počelo povlačiti, po dojavi komande HVO, oko 12 sati. Nastala
je panika u selu. Krenula je kolona od oko 2500 ljudi, žena, djece. Išli smo 2 km do zaseoka
Čeke kod Rudnika. Prilikom povlačenja do Čeka bilo je poginulih. Poginuo je Marković
Rudo, vozeći traktor na površinskom kopu ( Rudnik ) granate su padale na sve strane. Bilo je
bolesnih, nemoćnih, ljudi na nosilima, konjima. Do Čekinih kuća bila je ranjena žena Bilić,
vodeći djecu za ruke. Išlo se puzeći. Između površinskog kopa ( Rudnik ) i Čeka djelovao je
snajper po koloni. Morali smo trčati, kriti se između žbunja, ograda, puzati.
Čekine kuće su bile odredište za skupljanje odakle se dalje nije moglo ići. Čekala se
noć, da bi smo nastavili put prema Novoj Bili. Čekali smo 4-5 sati kod Čekinih kuća. Djeca
su plakala. Žene, djeca, bolesni svi su ležali po zemlji, nitko nije smjeo ustati zbog snajpera.
Uvečer do 21 sat smo čekali i krenuli prema Novoj Biloj. Palavra Vito išao je na čelo
kolone. Ja sam bio zadnji. Oko 21 sat sa površinskog kopa Armija BiH je vikala: “Predajte se,
civilima garantujemo sigurnost”. U isto vrijeme su pucali po krovovima kuća, crijepu. Čuo se
samo plač, dreka, vika. U koloni smo imali dva ranjena čovjeka, Barbić Luka ( Pave ) stariji
čovjek i Čeko Lovro ( Petra ). Nosili smo starije, ranjene, iznemogle u dekama.
Nepokretne osobe su prevožene u kolicima u kojima se prevozi građevinski materijal. Išli
smo do Šarića kuća. U Šarićima smo bili oko 24 sata. Udaljenost od Čeka do Šarića je oko
3 km, a povlačili smo se oko 3 sata,. U Novu Bilu smo stigli ujutro oko 3 sata.
Pošto sam radio u civilnoj zaštiti Grahovčića i mještanin tog sela primjetio sam da
nam nedostaju i za koje se zna da su ubijeni, te ukopani u groblju Ovnak, šume oko
Grahovčića.
POGINULI I NESTALI:
- Bilić Nikola, sahranjen u groblju Svibak, Grahovčići
- Boran Marković, sahranjen u groblju Vinište, Grahovčići
- Šimun Čuturić, civil 80-ak godina star, ostao u selu, za 4 mjeseca se nije javio
- Stipo Čuturić, 65 godina, sahranjen u groblju Ovnak
- Ana Čuturić ( Stipina supruga ), sahranjena u groblju Ovnak
- Marković Anto, civil, invalid, 60-ak godina star
- Barbić Kata, 80 godina stara, ostala u selu
- Barbić Marko, civil, ubijen.
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake
stranice.
Nova Bila, 08.10.1993.godine.
TR 024
