Rat u BiH donio je stravične zločine, etničko čišćenje i na stotine ubijenih, kao i na tisuće prognanih sa svojih ognjišta. Rat je na poftučju Zenice zauvijek promijenio sliku grada i otkrio svoje pravo lice.
Na području Zenice je 1991 godine živjelo 145. 527 stsnovnika, od kojih je 80.359 bilo muslimana, 22.510 Hrvata i 22. 433 Srba, a kraj rata donio je sasvim novu sliku, jer je tzv. Armija BiH potpomognuta islamskim ratnicima koji su sjedište imali u Zenici, u potpunosti protjerala i spalila brojna ognjišta Hrvata i Srba te Zenicu etnički očistila i svela na ostatke ostataka.
Politički analitičar i povjesničar Dragan Vidović ističe da je rat na području Zenice počeo ubojstvom djevojčice Matee Jurić,koja je ubijena dana 13. svibnja 1002, kada su pridanici tzv. Armije BiH pucali na automobil Drage Jurića ispalivši 17 metaka. Potom je počinjen zločin nad Hrvatima zeničkon naselja Dusina. Napadom 7. muslimanske brigade na hrvatsko selo Dusina nadomak Busovače u kojem je počinjen klasični ratni zločin, za koji nitko do danas nije odogovarao. Brutalnost je iskazana i vađenjem srca Zvonki Rajiću, a zločin je počinio i predvodio Šerif Patković, koji i danas obnaša političke funkcije.
U travnju 1993. pripadnici El-mudžahid odreda oteli su zapovjednika zeničkog HVO-a Živka Totića, a ubili njegovu pratnju Antu Zrnića, Ivicu Vidovića, Tihomira i Marka Ljubića
U travnju 1993. započinje nasilje — 15. travnja pripadnici odreda El‑mudžahid iz 3. korpusa Armije BiH oteli su i ubili zapovjednika zeničkog HVO-a Živka Totića te četvoricu njegovih suboraca: Anta Zrnića, Ivicu Vidovića, Tihomira i Marka Ljubića. Nakon što su ubili njegovu pratnju, otmičari su vezali Totića, stavili mu na glavu providnu crnu vreću, ubacili ga u kombi i uz povike “Alahu ekber” ga odvezli u nepoznatom pravcu. Tokom jednomesečnog zatočeništva, prebacivan je na više lokacija gde je ispitivan, najviše o naoružanju kojim su raspolagale hrvatske snage u operativnoj zoni srednja Bosna. Za sve to vrijeme je samo jedan put udaren, a jednom prilikom mu je – tokom ispitivanja – oko vrata vezan eksploziv. U nekim od objekata u kojima je bio zatvoren na straži su, tvrdi Totić, bili Arapi, odnosno mudžahedini.
Otmica zapovjednika Totića i kasnija razmjena za uhićene borce mudžahedine podsrestvom britanskih sbaga UNPROF-ora najbilje je oslikao kakva sudbina je određena zeničkim Hrvatima i Hrvatima srednje Bosne. Naime, britanski zapovjednik Bob Stewart, kao i ostali rangirani su pri svjedočenju u Haagu negirali postojanje mudžahedina i činjenicu da ih nisu nikada vidjeli, a sami su prisutovali razmjeni, kao i spašavanju hrvatskih civila prilikom napada diljem Lašvanske doline.
Povjesničar Vidović ističe da je zeničkim Hrvatima bilo namijenjeno potpuno čišćenje, koje je tzv. Armija BiH planirala uraditi kako bi dobia čistu muslimansku oblast. ” Od 22.500 zeničkih Hrvata koje je tatekao krvavi rat, njih je 17.00 protjerano, što jasno pojazuje da je bilo riječ o planskom etničkom čišćenju koje međunarodne institucie ignoriraju. Kroz zeničke logore namijenjene Hrvatima u Kazneno-popravnom zatvoru i Muzičkoj školi je bilo zatočeno oko 1900 civila i pripadnika HVO-a Zenica, koji su mučeni na različite načine, a jecaji i urlici mučenih iz muzičke škole urezani su u pamćenje brojnih Zeničana koji su o tome govorili u poslijeratnim godinama”.
Zeničkim Hrvatima je svakodnevno privođenje, maltretiranje od strane pripadnika tzv. Armije BiH, pljačkanje kuća, otimanje, spaljivanje i sl. postala svakodnevnica, a bili su prepušteni sami sebi jer oni koji su ih trebali zaštititi poput UNPROF-ora nisu radili ništa. “Napadi su bili pomno planirani, a činjenica da međunarodne snage nisu evidentirali zločine ili su to radili pod kontrolom tzv. Armije BiH pokazuje što je po srijedi bilo. Pokojni župik župe Čajdraš je u župnoj krinici opisao sve zločine Armije BiH i najbolje oslikao činjenicu da su zenički Hrvati bili prepušteni na milost i nemilost zločincima. Brutalnost vojnika tzv. Armije BiH iskazana je i u pokolju u selu Šušanj koje gravitira prem općini Travnik, kada su pripadnici mudžaheina i pripadnika Armije BiH pobili zatečeno hrvatsko stanovništo, mahom strije mještane čija su tijela pobacali uokolo, čak i u stajstko gnojivo i onda spriječili dolazak međunarodnih snaga što je apsurd”, ističe povjesničar Vidović.
Tragikomično je da je Međunarodni sud u Haagu zapovijednu odgovornost koju je imala tzv. Armija BiH, a posebno Alija Izetbegović skinuta i proglašeno da strani ratnici nisu bili pod zapovijednom odgovornosti i da tzv. Armija BiH nije mogla vladati njima, što je najveća laž jer sami snimci u kojem Izetbegović i Patković postojavaju spomenute ratnike i u kojima se jsno vidi da ih kontroliraju i koordiniraju pokazuje da je Međunarodna zajednica ta koja je htjela pomoći muslimanima u dobijanju vlatite islamske države na tlu BiH, ali su im borbeni Hrvati koji su branili svoje pomrsili planove.
Od 22.000 Hrvata u općini Zenica njih 17.000 je protjerano ili izbjeglo. Mnogi su ubijeni metkom u potiljak, priklani su ili izbodeni nožem, tupim im je predmetom razbijana glava, a nekima su glave odsječene. Progon Hrvata nastavio se i nakon potpisivanja sporazuma o prekidu sukoba (ožujak 1994. godine). Etnički su potpuno očišćena hrvatska sela i sela s mješanim stanovništvom: Dusina, Šušanj, Bilivode, Zmajevac, Gornja Zenica, Čajdraš, Janjac, Brode, Podbrježje, Raspotočje, Stranjani, Strnokosi, Konjevići. Kuće i gospodarski objekti Hrvata su opljačkani i spaljeni tako da se Hrvati nemaju gdje vratiti. U Zenici je u prosincu 1993. od gladi umro Jozo Zec. Ana Galić je prodavala svoju imovinu u bescjenje da bi mogla prehraniti djecu, kada više nije imala što prodati objesila se iz očaja! Tako je to bilo u područjima pod muslimanskom kontrolom.
Pripadnici Armije BiH su napadali i pljačkali župne urede (u Crkvicama, u Čajdrašu, u Podbrježju, u Stranjanima, u Zenici) te maltretirani crkveno osoblje.
Hrvati posebno optužuju zeničkog gradonačelnika Besima Spahića što nije štitio svoje građane. On je dopustio da se mudžahedini smjeste u Podbrježje i da zlostavljaju i ubijaju Hrvate. Za njegove vlasti Zenica je postala središnje mjesto islamskog fundamentalizma i političkog nasilja. Podnesene su kaznene prijave protiv: Ramiza Džafirovića, Fuada Džidića, Ervina Bašića zvanog Strela, Šerifa Patkovića, Mahmuta ef. Karalića i drugih.
Počinitelji nisu odgovarali za svoje zločine niti po zapovjednoj niti po osobnoj odgovornosti kao izvršitelji zločina.
Događaji u Zenici tijekom rata predstavljaju tragičan primjer sustavnog progona i nasilja nad hrvatskim narodom. Manifestirali su se kroz ubojstva, logore, etničko čišćenje i devastaciju zajednice. Danas se hrvatska zajednica u Zenici suočava s malenim brojem povratnika, nedostatkom pravde i izazovom obnavljanja povjerenja. Činjenica da nije dovoljno procesuiran nijedan počinitelj dodatno otežava put ka pomirenju. Javni diskurs i obilježavanje ostaju ključni korak u očuvanju povijesnog sjećanja te oporavku društvene i moralne kohezije.
