Općina Kakanj prije rata bila je jedna od sredina u Bosni i Hercegovini s brojnom hrvatskom zajednicom. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području tadašnje općine Kakanj živjelo je 16.556 Hrvata, odnosno 29,6 posto stanovništva.
Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, broj Hrvata u Kaknju smanjen je na 2.973, odnosno 7,9 posto stanovništva.
To znači da je između dva popisa broj stanovnika hrvatske nacionalnosti smanjen za 13.583 osobe, odnosno oko 82 posto.
Demografski pad hrvatskog stanovništva povezuje se s ratnim zbivanjima tijekom 1992. i osobito 1993. godine, kada je došlo do progona, raseljavanja, stradanja civila i pripadnika HVO-a te uništavanja brojnih hrvatskih sela i vjerskih objekata.
Kraljeva Sutjeska – jedno od najvažnijih središta hrvatske baštine
Posebno mjesto u povijesti kakanjskih Hrvata zauzima Kraljeva Sutjeska, poznata po franjevačkom samostanu i crkvi sv. Ivana Krstitelja.
Samostan predstavlja jedno od važnih središta hrvatske katoličke i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini. U njegovoj knjižnici čuva se vrijedna zbirka starih knjiga, uključujući 31 inkunabulu, dok se u arhivu nalazi velik broj povijesnih dokumenata.
Područje Kraljeve Sutjeske povezano je i s poviješću srednjovjekovne Bosne i dinastije Kotromanića. U neposrednoj blizini nalazi se kraljevski grad Bobovac, jedno od najvažnijih srednjovjekovnih utvrđenja u Bosni.
Upravo zbog toga stradanje hrvatskog stanovništva u kakanjskom kraju tijekom rata nije bilo samo demografsko pitanje nego je obuhvatilo i uništavanje ili oštećivanje dijela višestoljetne katoličke i hrvatske kulturne baštine.
Lipanj 1993. – prekretnica za Hrvate u Kaknju
Prema svjedočenjima i dostupnim zapisima o ratnim događajima, lipanj 1993. predstavlja jednu od ključnih točaka stradanja hrvatskog stanovništva na području Kaknja.
Već prije otvorenih sukoba HVO-a i Armije BiH zabilježeni su pojedinačni incidenti, ubojstva i pritisci na hrvatsko stanovništvo.
Dana 8. lipnja 1993. došlo je do napada na područja u kojima su živjeli Hrvati, a sljedećih dana sukobi su se proširili na više hrvatskih sela.
Posebno težak trenutak dogodio se 13. lipnja 1993., kada je došlo do masovnog egzodusa hrvatskog stanovništva iz kakanjskog kraja.
Prema svjedočenju tadašnjeg kakanjskog župnika mons. Petra Jukića, tisuće ljudi napustile su svoje domove i krenule prema Varešu.
„Za jedan dan – nestao je narod.“
Tako je Jukić opisao događaje 13. lipnja 1993. godine, ističući da su žene, djeca i starci napuštali svoje domove i kretali prema Varešu.
Tisuće Hrvata napustile su Kakanj
Prema svjedočenjima koja se navode u literaturi o stradanju kakanjskih Hrvata, oko 10.000 ljudi krenulo je prema Varešu.
Dio stanovništva nije uspio krenuti prema Varešu te je utočište pronašao pod zaštitom međunarodnih snaga.
Jukić je opisivao kako je nakon egzodusa u samom Kaknju ostao znatno manji broj Hrvata nego prije početka napada.
Istodobno su hrvatska sela bila opljačkana, a brojni objekti spaljeni ili uništeni.
Prema podacima navedenima u izvorima koje koristi ovaj tekst, 22 hrvatska sela potpuno su uništena, dok je još 12 teško oštećeno.
Navodi se i da je oko 1.200 hrvatskih kuća i gospodarskih objekata spaljeno ili minirano, dok je oko 1.500 objekata opljačkano.
Stradanja civila i pripadnika HVO-a
Prema podacima koje navodi Davor Marijan sa suradnicima, tijekom rata na području općine Kakanj zabilježeno je stradanje 68 Hrvata u kontekstu ratnih zločina.
Drugi izvori i svjedočanstva navode veće ukupne brojke hrvatskih žrtava, ovisno o metodologiji i tome uključuju li se civili, pripadnici HVO-a, nestale osobe i osobe stradale u različitim fazama rata.
Među događajima koji se navode u kronologijama stradanja posebno se ističe 13. lipnja 1993., kada su zabilježena ubojstva hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a na više lokacija.
U kronologijama se spominju područja Kraljeve Sutjeske, Ričice, Drenovnika, Kovača, Bradarića, Slapnice, Teševa, Ljeske i Balića.
Važno je naglasiti da se pojedinačne brojke i opisi događaja razlikuju među izvorima, zbog čega ih treba promatrati u kontekstu konkretnih dokumenta, svjedočenja i istraživanja.
Hrvatska sela ostala prazna
Nakon ratnih događaja brojna hrvatska sela u kakanjskoj općini ostala su bez većeg dijela stanovništva.
U izvorima se navode sela:
- Vidići
- Juke
- Strijetež
- Božići
- Balići
- Ružići
- Žitelj
- Teševo
- Kovači
- Bradarići
- Grmače
- Ričica
- Lozančići
- Žugoj
- Brnj
- Gornji Banjevac
- Crnač
Za dio sela karakteristične su bile posljedice ratnih razaranja, pljačke, paljenja i miniranja.
Mnogi stanovnici koji su tijekom rata napustili Kakanj nisu se vratili.
Prema navodima iz izvora korištenih u ovom tekstu, od više od 13.000 prognanih Hrvata vratilo se oko 3.000 ljudi.
Logori i zatočenja hrvatskih civila
Posebno poglavlje predstavljaju zatočenja hrvatskih civila i pripadnika HVO-a.
U Kaknju i okolici spominju se lokacije poput motela Sretno, zgrade direkcije Rudnika i sportske dvorane, koje su prema svjedočenjima služile za zatočenje.
U različitim izvorima postoje različiti podaci o broju zatočenih osoba i karakteru pojedinih lokacija, pa ih je potrebno promatrati zasebno.
Svjedočanstva bivših zatočenika govore o fizičkom i psihičkom maltretiranju, ponižavanju i teškim uvjetima zatočenja.
Jedan od često spominjanih objekata jest motel Sretno, koji se u svjedočenjima i dokumentima povezuje sa zatočenjem Hrvata tijekom 1993. godine.
Stradanje katoličkih crkava i kapelica
Ratna zbivanja nisu poštedjela ni katoličke vjerske objekte.
Prema navodima iz izvora o stradanju kakanjskih Hrvata, oštećene, opljačkane ili uništene bile su pojedine crkve i kapelice u više hrvatskih sela.
Spominju se objekti u:
- Haljinićima
- Vukanovićima
- Banjevcu
- Bjelevićima
- Brnju
- Crnaču
- Jukama
- Mandovini
- Grmačama
- Pavlovićima
Za katoličku zajednicu to je predstavljalo dodatni udar jer su crkve, kapelice i župne kuće bile ne samo mjesta bogoslužja nego i važna središta društvenog života hrvatskog stanovništva.
Svjedočenje župnika Petra Jukića
Jedno od važnih svjedočanstava o događajima u Kaknju 1993. godine ostavio je tadašnji župnik mons. Petar Jukić.
Govoreći o događajima u lipnju 1993., opisao je kako su tisuće ljudi napustile svoje domove i krenule prema Varešu.
Posebno je naglašavao da su prije otvorenog sukoba postojali brojni incidenti i rastuće nepovjerenje između zajednica.
Jukić je pritom isticao i da su prije rata mnogi Hrvati i Muslimani u Kaknju živjeli u dobrim međusobnim odnosima, bili susjedi i prijatelji.
Njegovo svjedočenje zato istodobno govori o ratnom stradanju, ali i o dramatičnom prekidu dotadašnjeg zajedničkog života.
Pitanje odgovornosti za zločine
Za razumijevanje ratnih događaja u Kaknju posebno je važno razlikovati činjenice utvrđene pravomoćnim presudama od navoda iz svjedočenja, publikacija i podnesenih kaznenih prijava.
U javnosti su godinama iznošene tvrdnje o odgovornosti pojedinih vojnih i političkih struktura za progone, ubojstva i uništavanje imovine.
Međutim, sama činjenica da je protiv neke osobe podnesena kaznena prijava ne znači da je osoba pravomoćno proglašena krivom.
Takav pristup posebno je važan kod osjetljivih tema ratnih zločina, gdje se odgovornost mora utvrđivati na temelju dokaza i odluka nadležnih sudova.
Kakanj danas: demografske posljedice koje su ostale
Najvidljivija posljedica rata jest demografska promjena.
Od 16.556 Hrvata 1991. godine, prema popisu iz 2013. ostalo je 2.973.
Pad od približno 82 posto pokazuje koliko su rat, progoni i migracije promijenili nacionalnu strukturu kakanjskog kraja.
Iza statistike ostaju tisuće obiteljskih priča – napuštene kuće, uništena sela, izgubljeni članovi obitelji, nestali, zatočeni i prognani.
Zato se povijest kakanjskih Hrvata 1992. i 1993. godine ne može svesti samo na brojke.
To je priča o zajednici koja je stoljećima živjela na prostoru središnje Bosne, o ratnom stradanju i raseljavanju, ali i o pokušajima povratka i očuvanja identiteta.
Kakanj 1993. ostaje otvorena stranica povijesti
Trideset i više godina nakon rata, događaji u Kaknju i dalje su tema brojnih svjedočenja, knjiga, istraživanja i sjećanja obitelji žrtava.
Posebno mjesto u toj memoriji imaju Kraljeva Sutjeska, hrvatska sela kakanjskog kraja i Vareš, kamo je tijekom rata otišao velik broj prognanih Hrvata.
Očuvanje sjećanja ne znači samo nabrajanje stradalih i uništenih sela. Podrazumijeva i sustavno istraživanje arhiva, svjedočenja preživjelih, sudskih predmeta i ratnih dokumenata.
Kakanj 1993. zato ostaje jedna od važnih tema za razumijevanje stradanja i demografskih promjena Hrvata u srednjoj Bosni.
