Grupa franjevca Bosne Srebrene i dalje aktivno propagira da su Hrvati u BiH bosanski katolici te da ne mogu biti hrvati jer ne žive u Hrvatskoj, nastavljajući projekt koji je počeo austro-ugarskom okupacijom BiH koja je hjtjela stvoiti jednu naciju “Bošnjaka” kako bi lakše ovladala narodima u BiH.
Brojne su povijesne činjenice koje se iskrivljuju ili prešućuju kako bi se istina iskrivila i kako bi se koristile povijesne činjenice koja idu u prilog stvaranju pogrešnog narativa. Za velike mislitelje među franjevcima koju otvoreno mrze Hrvate i dr. franju Tuđmana dok u novčaniku nose hrvatsju osobnu iskaznicu koju im je Tuđman omogućio, BiH se sastoji od dva povijesna dijela. Hercegovački Hum u pisanim se izvorima spominje 225 godina prije prvog bosanskog vladara bana Borića. Mostar je hercegovački i bosanskohercegovački grad, a nikako „bosanski“. Isto tako, Sarajevo je bosanski i bosanskohercegovački, ali ne hercegovački.
Bosna se razvija u srednjem vijeku oko rijeke Bosne, da bi se razvijala u kraljevinu, koja će biti osvojena od Osmanlija. No, u srednjem viejku ne postoje nacionalne odrednice koje su nastale u 19.st i oblikovale poimanje današnjih nacionalnih odrednica. U toj Bosni postojali su katolici, a benediktinci i franjvci su došli na ta područja kako bi širila katoličanstvo.
Tijekom 450 godina osmanske vladavine skoro je ugašena katolička vjera. Pod konstatnim pritiskom nametanja vjere, poreza i okrutnog odnosa osmanske elite prema katolicima, veliki dio njih se seli na područje Dalmacije i Slavonije. Brojne crkve su uništene i spaljene, a frnjevci su na terutoriju BiH spali na Fojnicu, Kraljevu Sutjesku i Kreševo.
Povjesničar Dragan Vidović podsjeća da je poslije od 1683. godine do 1699. godine dio je Provincije potpao pod Habsburšku Monarhiju, a dio je ostao pod Osmanskim Carstvom. Na prostoru je sjeverno od Save broj samostana ostao približno jednak broju prije rata s izvjesnim povećanjem. Kroz 18. stoljeće su u suradnji s Bečkim dvorom, to jest dinastijom Habsburgovaca i habsburškom vojskom jačali svoj utjecaj i postupno ulazili u konfrontaciju s ostacima ostataka samostana u Bosni. Za razliku od mnogobrojnih samostana diljem Slavonije poput samostana u Šarengradu, Osijeku, Našicama, Brodu i drugima početkom 18. stoljeća samostana je na prostoru južno od Save do granice s Mletačkom Republikom ostala samo tri. Oni su Bosnu podijelili na tri dijela. Tako je zapadni dio Bosne potpao pod jurisdikciju Fojnice, istočni dio pod jurisdikciju Sutjeske dok je Kreševo pod sobom imalo područje južne Bosne i zapadne Hercegovine.
Današnje granice BiH nastale su mirom u Srijemskim Karlovcima – riječ je o osmanskim granicama, a ne o povijesnim „bosanskim“. Osmanlije su osvojile i Liku, Dalmaciju, Slavoniju i Ugarsku, pri čemu su upravo islamizirani domaći muslimani bili njihova „udarna igla“.
Stanje katolika u BiH nakon Bečkoga rata, koje karakterizira drastična depopuliranost, društvena reduciranost, te općenito život na rubu egzistencije, pogodovalo je pojačanoj upućenosti naroda na franjevce kao zamjenu za sve ono što mu je nedostajalo, pa su franjevci postali ne samo duhovnici i politički predstavnici kao do tada, nego i učitelji, kulturni radnici, liječnici, savjetnici u praktičnim poslovima i obiteljskim problemima i dr. Takav odnos je, kao svojim naličjem, praćen stvaranjem mentaliteta potpune i nekritične podložnosti franjevcima, što je među ovima razvijalo autokratsko i autoritarno držanje i praksu.
Devetnaesto stoljeće je oblikovalo hrvatski nacionalni identitet i na međi urušavanja Osmanskog Carstva i jačanja Habsburške monarhije iznjedrila je promjene koje su dovele do uspostavljanja redovne crkvene hijerhije u BiH, s čime se franjevci u provinciji Bosni Srebrenoj nisu mogli pomiriti. Za nadbiskupa je izabran Josip Stadler koji je morao uvesti red u raspušteno stanje.
Ivan Lovrenović, ph. pisac ističe : “Proces identitetnih preobražaja i političkih orijentacija kod Hrvata u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću najbolje se ogleda u životnim i političkim putovima Jukića i Martića – pisaca, kulturnih radnika, izrazitih predstavnika nove, sekularne kulture i književnosti kod bosanskohercegovačkih franjevaca. Rođeni još za Miletićeva biskupovanja (prvi 1818, drugi 1822), školovani u Hrvatskoj i Madžarskoj, obojica postaju vatreni pobornici ilirske ideje s osloncem na Bosnu i bosanstvo kao svoj primarni narodni i domovinski osjećaj („pravi Bošnjaci, slavni narod ilirski“), duboko fundiran tradicijom provincije („redodržave“) Bosne Srebrene i povijesne uspomene na Bosansko Kraljevstvo. Obojica su zaneseni Gajem i njegovim programom, Srbija im je uzor, osobito za mladoga Martića, što se vidi i u njegovu jeziku i književnom izrazu iz toga vremena, dok Jukić naglašava svoje bošnjaštvo, a sve svoje kulturne i književne zamisli i projekte opsesivno vezuje uz Bosnu i Hercegovinu. Jukić, međutim, odlazi u progonstvo 1852, a umire već 1857, ne imajući priliku sagledati tadašnje ubrzane političke procese ni sudjelovati u njima. Martiću, pak, 1860-ih postaje jasno da su pretenzije Srbije prema BiH aneksionističke i velikodržavne, i on evoluira u pravcu ideje o sjedinjenju BiH i Hrvatske pod austrijskim okriljem, o čemu se tada sve više počinje govoriti u evropskoj javnosti. Tada se u Martićevu političkom diskursu počinje javljati hrvatsko nacionalno ime i ideja. Poslije austrougarske okupacije, te nakon uvođenja redovite crkvene hijerarhije, kad se povukao iz aktivnoga političkog života i u miru kreševskoga samostana sav posvetio svomu književnom djelu, hrvatska književna kritika ga je, pretjerujući u slavi i hvali, uvela u horizont hrvatske nacionalne književnosti i kulture”.
Bosanski frsnjevci okupljeni oko Šarčevića, Bojića i istomišljenika zaboravljaju da se i u samom ilirskom pokretu itekako osjeti jačanje hrvatskog identiteta, a pravaštvo Starčevića udarilo je temelje modernoj hrvatskoj naciji koja i dan danas postoji u BiH, iako bi brojni da izbrišu taj identitet koji je utkan u povijest BiH. Dakako, i Barišićeva afera doprinijela je dodtnom uljuljavanju odnosa među franjevcima i utkala put ka osnivanju Hervegovačke franjevačke provincije.
Povjesničar Dragan Vidović ističe kako je dolazak austro-ugarske vlasti uvelike oblikovao biće današnje BiH. “Nacionalna politika austrougsrske uprave se bojala jačanja nacionalne emancipacije srpkse i hrvatske, pa se osmislio koncept integracije većeg formata koji je pokušao ostvariti upravitelj Benjamin Kallay, koji je uložio snagu u kreiranje nacionalnog bosanstva. No, Kallay je previdio da su opće socijalno-političke prilike i odnosi tokom XIX stoljeća onemogućili formiranje zajedničkoga političkog identiteta stanovništva u BiH, pokrenuvši već tada procese zasebnih etnonacionalnih samoidentifikacija”, naglašava mr. Vidović.
Početkom 20. stoljeća, s jačanjem političkog života u BiH, mladi liberalni građanski intelektualci – uz podršku dijela franjevaca – 1906. osnivaju Hrvatsku narodnu zajednicu (HNZ). Oslanjajući se na Starčevićevu ideologiju, HNZ je zagovarala pripajanje BiH Hrvatskoj u sklopu trijalističkog modela Habsburške Monarhije.
Iako je i sam bio među inicijatorima, nadbiskup Stadler uskoro se okreće protiv HNZ-a. Smatrao je organizaciju „protuvjerskom“, jer je u članstvu imala i muslimane koji su se izjašnjavali Hrvatima. Za Stadlera, član političke organizacije mogao je biti isključivo Hrvat-katolik. Politički i ideološki sukobi potrajali su nekoliko godina. Kao odgovor, Stadler 1910. osniva novu organizaciju – Hrvatsku katoličku udrugu (HKU). Međutim, na prvim izborima za Bosanski sabor iste godine, HKU doživljava poraz: osvojila je pet mandata, dok je HNZ dobila jedanaest.
Unatoč političkom rivalstvu i različitoj ideološkoj tvrdoći, i HNZ i HKU dijelile su isti cilj – učvrstiti svehrvatski nacionalni identitet među katolicima u BiH. Ipak, na marginama političkog života postojala je i drugačija struja. Velik broj franjevaca, kao i mnogi liberalni intelektualci, zadržali su sklonost jugoslavenskim idejama, naslijeđenim iz štrosmajerovske kulturne i političke tradicije, te pokazivali otvorenost za suradnju s drugim narodima i konfesijama.
U periodu od 1918. do 1991. hrvatski nacionalni identitet pokušao se zamijeniti jugaslavenstom, kao konceptom koji je trebao izbristi nacionalne odrednice. Povjesničar S. M. Džaja to ovako sumira s obzirom na hrvatski kontekst u BiH: „Nakon vojnih poraza Podunavske Monarhije i oživljavanja političkih aktivnosti u proljeće 1917. urušavaju se Stadlerov klerikalizam i tvrdo hrvatstvo u BiH. Za jugoslavenstvo izjašnjavaju se ne samo liberalna inteligencija i franjevci u Bosni, zatim u Hercegovini, nego i dio Stadlerovih pristaša. Sam nadbiskup Stadler, kao posljednji Mohikanac klerikalnoga velikohrvatstva, potpisuje okružnicu katoličkoga episkopata od 29. XI. 1918, kojom je pozdravljeno osnivanje južnoslavenske države pod srpskom egidom.“
Razdoblje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941-45. kratka je i mračna epizoda u hrvatskoj političkoj povijesti. Trijezno kritičko i istinoljubivo suočavanje s totalitarnom prirodom toga režima i s njegovom zločinačkom ideologijom i praksom važan je uvjet za izgradnju harmoničnoga nacionalnog identiteta i stabilnog društva, kao i za argumentirano osporavanje zlonamjernih pretjerivanja koja su i danas prisutna kao naslijeđe historiografije i publicistike u Jugoslaviji poslije Drugoga svjetskog rata, ističe Ivan Lovrenović.
Drugi svjetski rat okončan je velikim zločinima protiv hrvata koji su počinili partizani, ubijeno je stotine tisuća Hrvata, o čemu se i danas govori ali potiho. U toj Jugoslaviji franjevci su uz djelovanje UDBE osnovali udruženje “Dobri pastir” koje je bilo direktno pod kontrolom UDBE,a franjevci članovi udruženja uživali su brojne pogodnosti dok se vodio izravni rat protiv Katoličke ckrve. Ideološki se pokušalo na taj način unijti razdor u katoličku crkvu i iznutra je u potpunosti uništiti kao najvećeg unutarnjeg neprijatelja. Zašto su izabrani baš franjevci Bosne srebrene, a odgovor se skriva u progpagiranju ideje bošnjaštva tj, bosanskih katolika. No, svi tu pokušaji pali su u vodu i završili neuspjesima.
Onda je došao Domovinski rat u kojem su hrvati u BiH stradali u ogromnim razmjerama, gdje su na području Posavine i srednje Bosne protjerivani i ubijani. O zločinima tzv. Armije BiH na području srednje Bosne se govori potajice, nedovoljno jako jer su upravo Hrvati na tom području razbili ideju zapdada o stvranju islamske države na Balkanu, što je dovelo do stravičnih zločina Alijinih sljedbenika i mudžahedina. I danas je bolno što pojedini franjevci radije govore o Ahmićima nego o patnjama vlasitog naroda koji im je povjren na skrb.
Činjenica da Hrvati danas imaju status državotvornoga naroda u dvjema (susjednim) državama, Hrvatskoj i BiH, te da se samoidentificiraju kao jedinstven narod/nacija, rezultat je zamršenih i izlomljenih povijesnih, političkih i kulturnih kretanja na slavenskome Jugu od vremena osmanskih osvajanja u XV i XVI stoljeću, a naročito u razdoblju političkoga moderniteta od polovice XIX. stoljeća.
No, pojedini fratri i dalje ne odustaju od negiranja hrvatskog nacionalnog identiteta, a na brojen istupe u kojim se predstavljaju kao kolumnisti, eksperti za politički život, umjesto da se bave povjerenim župnim zajednicama frapira količina informacija kojim otvoreno propagiraju narative bošnjačke politike
