Na samo devet kilometara sjeveroistočno od Travnika nalazi se Guča Gora, mjesto čija povijest seže gotovo šest stoljeća unatrag. Prvi pisani spomen datira iz 1425. godine, no franjevačka prisutnost na ovom prostoru mnogo je starija i duboko je utkana u povijest središnje Bosne.
Guča Gora danas je poznata po impresivnoj franjevačkoj crkvi i samostanu, koji su kroz stoljeća preživjeli osmanska razaranja, požare, ratove i političke promjene, a današnji izgled uvelike duguju jednom od najvećih arhitekata Austro-Ugarske – Josipu Vancašu.
Franjevci su ovdje prisutni još od 14. stoljeća
Prije dolaska u Guču Goru franjevci su djelovali u obližnjem Putićevu – Dolcu, gdje je još u 13. stoljeću podignut samostan koji se spominje u popisu Bartola Pizanskog iz 1385. godine.
Nakon osmanskog osvajanja Bosne krajem 15. stoljeća samostan je srušen, a broj katolika tijekom sljedećih stoljeća drastično se smanjio. Posebno težak udarac dogodio se tijekom Bečkog rata (1683. – 1699.), kada je velik broj Hrvata napustio Bosnu i Hercegovinu.
Tek u 18. stoljeću katoličko stanovništvo ponovno jača, pa franjevci u Gučoj Gori podižu kuću koja služi kao odmorište tijekom pastoralnih pohoda. Prva građevina izgorjela je u požaru 1764. godine zajedno s matičnim knjigama, ali je već 1768. podignuta nova rezidencija.
Godine 1840. Guča Gora postaje samostalna župa, a sredinom 19. stoljeća, zalaganjem biskupa fra Marijana Šunjića, izgrađeni su velika crkva i samostan.
Najveća zgrada u Bosni svoga vremena
Samostan u Gučoj Gori bio je jedno od najvećih graditeljskih ostvarenja tadašnje Bosne. Impozantni kompleks okruživalo je čak 58 kamenih stupova, a u njemu su djelovali franjevačko niže učilište, gimnazija, novicijat te osnovna škola.
No, povijest nije bila blaga prema ovom mjestu. U veljači 1945. godine partizani su zapalili samostan i crkvu, pri čemu su uništeni vrijedna knjižnica, ostavština biskupa Šunjića, umjetnička djela, bogoslužno ruho, oltari i orgulje.
Unatoč razaranjima u sva tri rata tijekom 20. stoljeća, Gučogorci i franjevci uspjeli su obnoviti svoju crkvu i sačuvati njezinu stoljetnu tradiciju.
Vancaš je potpuno promijenio izgled crkve
Današnji izgled crkve ponajviše je rezultat projekta slavnog arhitekta Josipa Vancaša, autora sarajevske Katedrale Srca Isusova i brojnih reprezentativnih građevina diljem Bosne i Hercegovine.
Franjevci su ga 1892. godine pozvali kako bi izradio projekt pregradnje i dogradnje samostanske crkve. Povjesničar Dragan Vidović navodi da su radovi tada stajali 20.400 forinti, što prema procjenama odgovara današnjoj vrijednosti od približno milijun eura.
Zanimljivo je da sam Vancaš nije bio osobito zadovoljan zatečenim izgledom građevine. O crkvi je zapisao kako “nema osobiti arhitektonski karakter”, da joj je unutrašnjost “nesolidna”, a vanjština “nelijepa”.
Zašto je odabrao rijedak neoromanički stil?
Najveće promjene izvedene su na glavnom pročelju. Vancaš uklanja dotadašnje trolisno pročelje izvedeno u rustikalnoj neorenesansi te ga zamjenjuje elegantnim neoromaničkim pročeljem s visokim trokutastim zabatom i trima velikim prozorima.
Dotadašnji zvonik podiže i preoblikuje u neoromaničkom stilu, a uz njega gradi i drugi, potpuno simetričan toranj. Prema riječima povjesničara Dragana Vidovića, riječ je o iznimno rijetkom primjeru neoromanike u Vancaševu opusu.
“Nemamo pouzdan odgovor zašto se odlučio upravo za taj stil, ali pretpostavlja se da je jedan od razloga bila racionalizacija troškova”, ističe Vidović.
Inspiraciju pronašao u katedrali u Pečuhu
Povjesničari arhitekture uočavaju jasne sličnosti između pročelja crkve u Gučoj Gori i katedrale u Pečuhu. Ipak, Vancaš nije kopirao postojeće rješenje, nego ga je pojednostavio i prilagodio lokalnim mogućnostima i financijama.
Rezultat je skladna građevina koja se danas ubraja među najprepoznatljivije sakralne objekte srednje Bosne.
Nova unutrašnjost i bogata oprema
Velike promjene izvedene su i u unutrašnjosti crkve. Kako navodi Vidović, Vancaš je uklonio stare drvene svodove i masivne drvene stupce te ih zamijenio kamenim stupovima koji nose lukove i novu krovnu konstrukciju.
Crkva je potom opremljena bogatim historicističkim inventarom. Oltari su izrađeni u poznatoj radionici Ferdinanda Stuflessera u Tirolu, dok su zidovi bili oslikani i obloženi dekorativnim oplatama proizvedenim u bečkoj tvornici Wienerberger, jednoj od vodećih europskih tvornica građevinskog materijala toga vremena.
Danas je franjevačka crkva u Gučoj Gori ne samo važno mjesto molitve, nego i vrijedno svjedočanstvo kulturne i arhitektonske baštine Bosne i Hercegovine, koje priča priču o vjeri, opstanku i obnovi kroz više od šest stoljeća.
Crkva je teško oštećenje i devastiranje doživjela 1993. kada je samostan i crkva zauzeta od strane tzv. Armije BiH i u kojoj su mudžahedini izveli brojna nedjela i oštećenja. ” Jedno od najupečatljivijih ošetećenja je oltarna freska Krista kralja koja je zalivena bojom i danas najbilje oslikava koliko ljudska mržnja može učiniti zla, Ported toga sav knjižni fond sa 20 000 naslova je odnsesen i skoro ništa nije vraćeno” poručio je povjesničar Vidović, želeći naglasiti da se samostan uvijek kao Fenik digao iz svih nedaća.
