Trideset i tri godine nakon jednog od najtežih ratnih zločina nad Hrvatima kakanjskog kraja, bol Anice Jurić iz sela Kovači ne jenjava. U samo jednom danu ostala je bez svega – bez supruga Jure i trojice sinova Stjepana (25), Ljubomira (21) i Dragana (20), koji su ubijeni na kućnom pragu.
„U tom sam trenutku samo zavapila: Pa zar morate pobiti sve muškarce? Dok sam gledala kako mi umiru sinovi i suprug, vrištala sam od tuge i bola. Ništa drugo nisam mogla“, prisjetila se Anica Jurić u razgovoru za portal Artinfo.ba.
Toga kobnog dana uz Anicu su bile i njezine nevjeste Antonija i Zrinka. Jedna je u naručju držala dvogodišnju kćer Lidiju, dok je druga čuvala petomjesečnog sina Ivu. Najmlađi sin Dragan nije bio oženjen.
Danas, u 74. godini života, Anica živi između Busovače i Čapljine. Najveću utjehu pronalazi u unucima i praunucima, posebno u malom Stjepanu koji nosi ime njezina ubijenog sina.
„Kad mi potrči u zagrljaj i pita jesam li mu kupila autić, srce mi je puno. On i njegova sestrica Nea moja su najveća radost“, govori Anica.
Pravda koja nikada nije stigla
Unatoč protoku desetljeća, nitko nije odgovarao za ubojstvo njezina supruga i trojice sinova.
„Tek prošle godine kod mene su došli istražitelji SIPA-e. Obećali su da će se postupak nastaviti, ali od toga zasad nema ništa. Spremna sam svjedočiti jer me boli što ni nakon svih ovih godina nitko nije odgovarao za smrt moje djece i supruga“, kaže Anica.
Posebno je pogađa, ističe, šutnja institucija i odnos prema obiteljima hrvatskih žrtava.
„Ne tražim ništa za sebe. Ali moja unučad trebala su pomoć. Unuk je otišao raditi u Njemačku, a unuka je završila fakultet i traži priliku za posao. Nitko ih se ne sjeti“, govori kroz suze.
„Zar su hrvatske majke manje vrijedne?“
Anica kaže kako suosjeća sa svakom majkom koja je izgubila dijete, bez obzira na nacionalnost.
„Svaka majka koja izgubi dijete nosi istu bol. Suosjećam s majkama Srebrenice i sa svim drugim majkama koje pate. Ali njih obilaze političari, pitaju kako su. Mene nitko ne pita. Zar su hrvatske majke manje vrijedne?“, pita se.
Nakon rata tijela njezinih sinova i supruga pronađena su tek nakon ekshumacija. Neka su bila bačena u septičku jamu u blizini groblja na kojem danas počivaju.
Vjera kao jedini oslonac
I ove godine, na obljetnicu stradanja Hrvata Kaknja, Anica će otići na groblje Grmače, zapaliti svijeće i pomoliti se za svoje najmilije.
„Vjera u Boga pomogla mi je nositi ovaj križ. Otići ću na groblje, pomoliti se za svoje sinove i supruga. To je ono što mogu učiniti“, kaže Anica.
Njezina životna priča ostaje jedno od najpotresnijih svjedočanstava ratnih stradanja Hrvata u Bosni i Hercegovini te trajni podsjetnik na obitelji koje i danas čekaju pravdu, istinu i dostojanstveno sjećanje na svoje najmilije.
