Rasprava o vehabizmu i radikalnom islamizmu u Bosni i Hercegovini ponovno otvara pitanje granice između slobode vjeroispovijesti i djelovanja radikalnih ideologija. Damir Omerbegović u svom osvrtu podsjeća na niz događaja iz posljednja tri desetljeća – od ratnog djelovanja stranih mudžahedina do terorističkih napada i procesa protiv osoba povezanih s islamističkim ekstremizmom.
O vehabizmu i radikalnom islamizmu u Bosni i Hercegovini često se govori kroz jednostavnu tvrdnju: „Ne diraju nikoga.“
No upravo toj tezi Damir Omerbegović suprotstavlja niz povijesnih događaja i iskustava koji, prema njegovu mišljenju, pokazuju da pitanje radikalnih vjerskih pokreta u BiH nije moguće svesti samo na pravo pojedinca da prakticira vlastitu vjeru.
Važno je pritom razlikovati islam kao vjeru, muslimane kao vjernike i radikalne ideologije koje zagovaraju nasilje ili odbacuju demokratski poredak. Kritika vehabizma i islamističkog ekstremizma ne znači kritiku svih muslimana, što autor posebno naglašava.
Od ratnih mudžahedina do poslijeratnog ekstremizma
Omerbegović podsjeća da se pitanje radikalnog islamizma u BiH počelo snažnije otvarati tijekom rata, kada su u zemlju stigli strani mudžahedini.
Godine 1993. formiran je odred El Mudžahid, a ratni zločini povezani s pojedinim pripadnicima te formacije kasnije su bili predmet sudskih postupaka i istraživanja.
Nakon završetka rata uslijedili su novi slučajevi nasilja i terorizma koji su dodatno otvorili pitanje radikalizacije u Bosni i Hercegovini.
Među događajima koje autor navodi su napad autobombom u Mostaru 1997. godine, ubojstvo obitelji Anđelić u Konjicu 2002., uhićenje osoba povezanih s pripremanjem terorističkih napada u Sarajevu 2005., teroristički napad u Bugojnu 2010. te napad na američko veleposlanstvo u Sarajevu 2011. godine.
Godine 2015. uslijedili su napadi u Zvorniku i Rajlovcu, u kojima su stradali pripadnici policije i Oružanih snaga BiH.
Autor pritom upozorava da nije opravdano svaki od tih slučajeva automatski povezivati s istom ideologijom ili svim muslimanima, ali smatra da ih je nemoguće potpuno ignorirati kada se govori o razvoju islamističkog ekstremizma u BiH.
Gornja Maoča kao simbol paralelnih zajednica
Posebno mjesto u tekstu zauzima Gornja Maoča, zajednica koja je godinama privlačila pažnju sigurnosnih institucija zbog djelovanja radikalnih islamističkih skupina.
Godine 2010. provedena je velika policijska akcija u tom području, tijekom koje je uhićeno više osoba. Među njima se nalazio i Nusret Imamović, jedan od najpoznatijih predstavnika radikalnog islamističkog pokreta u BiH.
Imamović je kasnije napustio BiH i otišao u Siriju, gdje je prema dostupnim podacima bio povezan s militantnim skupinama.
U kontekstu radikalizacije u BiH spominje se i Bilal Bosnić, koji je pravomoćno osuđen zbog vrbovanja ljudi za odlazak na strana ratišta i priključivanje Islamskoj državi.
Upravo su slučajevi odlaska državljana BiH na ratišta u Siriji i Iraku postali jedno od najozbiljnijih sigurnosnih pitanja za Bosnu i Hercegovinu.
Radikalizam nije uvijek izgledao kao nasilje
Omerbegović upozorava i da problem radikalizma ne počinje nužno fizičkim nasiljem.
Kao primjer navodi događaje povezane s Merlinka festivalom u Tuzli 2019. godine, kada su protivnici festivala prosvjedovali ispred prostora u kojem je manifestacija održavana.
Prema autorovu svjedočenju, atmosfera je bila izrazito napeta, uz vjerske povike i homofobne poruke, dok je policija osiguravala prostor i sudionike festivala.
Za autora je upravo takav primjer važan jer pokazuje da pitanje slobode nije samo pitanje toga je li netko fizički napadnut, nego i pokušava li određena skupina nametnuti vlastite vjerske i društvene norme drugima.
Islamska zajednica i problem paradžemata
Poseban dio osvrta odnosi se na odnos Islamske zajednice u BiH prema radikalnim vjerskim skupinama.
Dolaskom Huseina ef. Kavazovića na mjesto reisul-uleme promijenjen je pristup pitanju paradžemata i zajednica koje su djelovale izvan institucionalnog okvira Islamske zajednice.
Islamska zajednica pokrenula je proces evidentiranja i integriranja takvih zajednica, a od imama se tražilo da razgovaraju s njihovim predstavnicima.
Cilj je bio spriječiti postojanje zatvorenih vjerskih zajednica koje bi djelovale potpuno izvan institucionalnog sustava.
Omerbegović upravo taj potez smatra važnim jer pokazuje da problem radikalnih interpretacija islama nije samo političko ili sigurnosno pitanje, nego i pitanje unutar same muslimanske zajednice.
Većina bosanskih muslimana ne može se poistovjetiti s radikalizmom
Jedna od važnijih poruka teksta jest da se vehabi i islamistički ekstremizam ne smiju poistovjećivati s bosanskohercegovačkim muslimanima općenito.
Velika većina Bošnjaka muslimana živi svoju vjeru bez zagovaranja nasilja, odbacivanja demokratskog poretka ili pokušaja nametanja vjerskih pravila drugim građanima.
Upravo zato, smatra autor, kritika radikalnih ideologija ne bi trebala biti predstavljena kao napad na islam ili muslimane.
Naprotiv, jasno razlikovanje vjere od ekstremističke ideologije može pomoći da se ozbiljnije razgovara o problemima radikalizacije.
Sloboda vjere završava tamo gdje počinje sloboda drugoga
Temeljno pitanje koje Omerbegović postavlja jest gdje završava sloboda pojedinca da prakticira svoju vjeru, a počinje pokušaj nametanja vlastitih pravila drugima.
Brada, način odijevanja, vjerska praksa ili osobni izbor sami po sebi nisu problem, sve dok ne ugrožavaju prava drugih ljudi.
Problem nastaje kada se, prema autorovu mišljenju, iza vjerske prakse počnu pojavljivati poruke kojima se odbacuju demokracija, pluralizam, ravnopravnost ili pravo drugih ljudi da žive drugačije.
Zbog toga, zaključuje Omerbegović, argument da „ne diraju nikoga“ nije dovoljan za ozbiljnu raspravu o radikalizmu u Bosni i Hercegovini.
Zaključak
Bosna i Hercegovina ima više od tri desetljeća iskustva s različitim oblicima radikalnog islamizma, od ratnog razdoblja i dolaska stranih mudžahedina do poslijeratnih terorističkih napada, procesa protiv osoba povezanih s ekstremističkim skupinama i problema paralelnih vjerskih zajednica.
Istodobno, važno je izbjeći generalizacije: radikalni islamizam nije isto što i islam, a vehabizam se ne može koristiti kao etiketa za sve muslimane u BiH.
Ozbiljna rasprava zato bi trebala počivati na jasnoj razlici između slobode vjeroispovijesti, konzervativne vjerske prakse, radikalne ideologije i nasilnog ekstremizma.
