Dana 8. lipnja 1993. godine započeo je opsežan napad na hrvatska sela travničke općine koji je trajno promijenio život stotina hrvatskih obitelji. Na udaru su se našla brojna naselja, među kojima Ovnak, Brajkovići, Grahovčići, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, Podstinje, Gornje Maljine, Radonjići, Bukovica, Guča Gora te Donje i Gornje Putićevo.
Trideset i tri godine poslije, sjećanja preživjelih i dalje svjedoče o strahu, progonu i stradanju civila. Donosimo dio potresnog iskaza zaštićene svjedokinje M.B., koja je 1993. godine proživjela napad na selo Brajkovići.
„Mjesec dana prije napada selo je bilo odsječeno“
Prema njezinu svjedočenju, hrvatsko stanovništvo bilo je mjesecima izloženo blokadama i ograničenom kretanju.
„Selo Brajkovići bilo je zatvoreno. Hrvati nisu mogli slobodno ići prema Travniku i Zenici zbog barikada. Hranu su nam dovozili svećenici fra Franjo Križanac i fra Pero Karajica“, navela je svjedokinja.
Napad je, kako svjedoči, započeo 8. lipnja 1993. godine.
Selo Brajkovići bilo je zatvoreno. Hrvati nisu mogli da se slobodno kreću prema Travniku i
Zenici zbog barikada koje su postavili Muslimani. Ovakvo stanje je bilo mjesec dana prije
napada na selo. Napad na selo je bio 08.06.1993. godine. Jozi Šimiću su Muslimani oteli
kola stvari na izlazu iz Brajkovića. Kola su odvezena prema Mehuriću. Hranu su dovozili
svećenici Franjo Križanac i Pero Karajica iz Zenice. Na Rudnik gdje je bila ambulanta,
nitko nije smio da ide.
Pripadnici zeničkog 3. korpusa su istjerali s puškama mještane Brajkovića, Hrvate njih oko
30 iz kuća. Srijedom ujutro 09.06.1993. godine u moju kuću su upala u uniformirana lica,
namazani po licu svakakvim bojama, trake zelene, crne su imali vezane preko čela. Neki su
imali takve trake ispod vrata. Natjerali su me puškom da izađem iz kuće. Ja sam počela da
plačem. Jedan od njih je rekao da će me raniti. Izašla sam iz kuće. Rekao je idi prema crkvi.
Kod crkve me je dočekao jedan poznat Musliman iz Konjevića. Ne znam mu ime. Rekao je
meni i Ani Šuman da mu damo naušnice, prstenje. Dale smo mu. Uputio nas je u kuću Vlade
Barača. U toj kući sam zatekla Anu Milanović, Ivu Gašić- invalid u nogu, Fabijan
Josipović, Manda Batinić, Anto Gašić i supruga mu Filka, Stipo Peša iz Čukala, bilo je
još ljudi iz Čukala, Ana Papić, Jozo Lovrinović, Anđa Gašić i njen muž Ivo Gašić.
U kući Ante Gašića tražili su pare od Ante, udarili ga pištoljem u sljepoočnicu i u čelo. U
Kući Vlade Barača bila sam 4-5 sati. Pripadnici zeničkog korpusa su spominjali Ahmiće,
pitali nas gdje su vam sada vaši borci, Boban i Kordić. Rekli su mi da pomuzem kravu Mije
Matošević. Rekla sam da ne znam i da nikad kravu nisam imala. Dok sam bila u kući
zatočena. Ispred kuće su pijani kolo igrali, vrištali, pjevali, harmonika je svirala. Oko 15-16
sati stigli su u Vladinu kuću, komšje FERID GRABUS, KEMO MUJAGIĆ, jedan
Musliman sa Han Bile, odveli su nas u kuću Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića bilo je iz
Čukala devetero: Žabić Dragica i njezinih dvoje djece, blizanci Ivan i Ivana, Janković
Ivica zvani „Brico“, Gazibarić Pero, Kata zvana „Trokica“ , Dajušić Anto i supruga mu
Luca, Marjanović Danko.
S Podova su bili: Barač Franjo i Barač Stipo
Matošević Mara
Matošević Slavica
Barač Filka
Barač Ljuba
Barač Luca
Josipović Ljuba
Udovčić Mara
Matošević zvani „Began“
Iz Brajkovića su bili: Šuman Marija
Šuman Ana
Batinić Manda
Gašić Ivo
Gašić Anđa
Lovrinić Jozo
Peša Stipo
Josipović Fabijan
Josipović Nikica
Peša Stipu su jedne noći izveli u nepoznatom pravcu. Vratio se sutradan s natečenom
glavom, krvave košulje i izbijena 2- 3 zuba. Udarili su me, rekao je. Poslije 15 dana Stipe
Peša, Marijanović Danko i Janković Ivica su prebačeni u KPD Zenica, još su u KPD
Zenica. Kuća Barbić Luce je zapaljena, u kojoj je Luca izgorjela. Zapaljena je kuća Klarić
Ante. Anto je nađen ubijen ispred kuće. Marka Josipovića, 60-tak godina starog su ubili
Muslimani na Majdanu, iznad crkve u Brajkovićima. Sahranili su ga M.Š. i N.J.. Ubijen je
Stipan Bobaš, star oko 60-65 godina u kući. Stipana su sahranili pred kućom. Alfons
Matković je ubijen na površinskom kopu rudnika Bila. Pored njega su bila ubijena dva
nepoznata lica. Sve troje je sahranjeno na groblju Ovnak.
Sva ova ubojstva su počinili pripadnici Armije BiH iz Zenice. To znam na osnovu amblema
kojeg su nosili na ruci (ramenu). U Lovrinoj kući sam bila 2 mjeseca i 10 dana. Noću su
dolazili Muslimani, pucali oko kuće.
Prolazeći pored kuće govorili su „ ustaše treba poklati“. U kući 10 x 9 m bilo nas je 36. U
kući nas je čuvao stražar Musliman, koji nije dozvoljavao ulazak vojnika pripadnika Armije
BiH. Dana 16. kolovoza sam (smo) razmijenjeni.
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom
svake stranice.
Nova Bila, 12.10.1993.
