Na današnji dan 1952. godine rođen je vlč. Božo Markotić, svećenik, župnik župe Čajdraš i prvi vojni kapelan HVO-a. Iako je Čajdraš njegovom smrću izgubio velikog zaštitnika, brojni vjernici vjeruju da je dobio zagovornika na nebu, jer se i danas mnogi mole po zagovoru vlč. Bože Markotića i svjedoče o primljenim milostima.
Svećenik koji je živio i stradao uz svoj narod
Zenički Hrvati, ali i brojni vjernici iz Lašvanske doline, s dubokim emocijama prisjećaju se velečasnog Bože Markotića, ratnog župnika Čajdraša. Bio je duhovni oslonac, tješitelj i zaštitnik svoga naroda u najtežim ratnim godinama.
Kao svećenik i vojni kapelan, don Božo je prvi dolazio na crte bojišnice, obilazio vjernike, hrabrio ih i dijelio s njima strah, patnju i nadu. Njegov život bio je potpuno predan narodu kojem je služio.
Trideset godina nakon smrti – sjećanje ne blijedi
Danas, više od 30 godina nakon njegove smrti, vlč. Božo Markotić ostaje trajno prisutan u srcima Čajdrašana. Njegov grob postao je mjesto molitve, utjehe i nade, gdje mnogi pronalaze duhovnu snagu u osobnim nevoljama.
Vjernici svjedoče da im se, moleći se po njegovu zagovoru, vraća mir i snaga, te da osjećaju njegovu blizinu i zaštitu.
Životni put vlč. Bože Markotića
Vlč. Božo Markotić rođen je 18. prosinca 1952. godine u Riječanima kod Modriče. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1981. godine u sarajevskoj katedrali, na svetkovinu svetih Petra i Pavla.
Obrazovao se u:
- Riječanima i Modriči (osnovna škola),
- Zagrebu (Šalata) i Zadru (sjemenišna gimnazija),
- Sarajevu (Teološki fakultet).
Službovao je kao kapelan u Derventi i Zenici, a zatim kao župnik u Haljinićima i Čajdrašu, gdje je ostao do svoje prerane smrti 9. travnja 1995. godine, pred sam kraj ratnih operacija u BiH.
“Za vjeru i hrvatski narod spreman sam dati život”
Vlč. Božo Markotić ostao je vjeran svome životnom načelu:
„U mome životu postoje istine za koje sam spreman i život položiti – a to su moja vjera i moj hrvatski narod.“
Tijekom ratnih strahota nije napustio svoj narod, dijelio je s njim glad, strah, patnju i neizvjesnost. Bio je prvi koji je pomagao pretučenima, opljačkanima i prognanima, ne obazirući se na opasnosti, pucnjavu ni vremenske uvjete.
Neprekidno bdijenje, neispavanost i stres narušili su njegovo zdravlje. Unatoč liječničkim preporukama, odbio je bolničko liječenje, bojeći se da bi njegov odlazak dodatno obeshrabrio preostali narod.
Župna kronika – svjedočanstvo stradanja Čajdraša
Njegova župna kronika, koja je dospjela i pred Haški sud, započinje riječima:
„Početak nestajanja Čajdraša kakvog sam poznavao.“
Kronika je snažno svjedočanstvo križnog puta čajdraških Hrvata, ali i njihove povezanosti, vjere i zajedništva u ratnim vremenima. Nažalost, riječi iz kronike danas dobivaju dodatnu težinu jer selo postupno izumire.
Svećenik dobrote, skromnosti i milosrđa
Vlč. Božo Markotić bio je ponizan, skroman i samozatajan, nikada nije tražio priznanja. Na zahvale je odgovarao riječima:
„Dao sam ono što sam odozgor primio.“
Posebno je ljubio siromahe, patnike i marginalizirane, a njegov se život može sažeti u evanđeosku misao – prošao je Bosnom čineći dobro.
Živa pobožnost i svjedočanstva vjernika
I danas se vjernici iz raznih krajeva mole na njegovu grobu, svjedočeći o uslišanim molitvama i osjećaju duhovne blizine. Za mnoge, vlč. Božo Markotić ostaje simbol vjere, hrabrosti i nesebične ljubavi prema narodu.
