U političkom životu Bosne i Hercegovine, posve je jasno da Hrvati, kao jedan od tri konstitutivna naroda, nisu uvijek u poziciji da samostalno biraju svoje predstavnike, barem ne onako kako bi željeli. Za Bošnjake, “nametanje” političkih predstavnika Hrvatima postalo je skoro svakodnevna praksa. Od „neprihvatljivih“ kandidatura do političkih dealova koji ne ostavljaju prostora za istinsku autonomiju, Hrvati u BiH često se nalaze u situaciji u kojoj netko drugi bira njihove predstavnike na svim razinama, a Bošnjaci smatraju da Hrvati to moraju prihvatiti,i to, naravno, bez ikakvog prava na prigovor.
Ovaj problem nije nov. Naime, Bošnjaci, kao većinski narod u FBiH, vrlo su jasno stavili do znanja da bi rado vidjeli da hrvatsku političku scenu vode ljudi koji su njima politički prihvatljivi, bez obzira na to što to znači za volju samih Hrvata.
U tom kontekstu, politički lideri Bošnjaka često koriste razne političke mehanizme kako bi osigurali „prihvatljive“ predstavnike u najvišim državnim institucijama.A najnoviji zahtjev, koji su Bošnjaci postavili pred Hrvate, zvuči gotovo kao politički ultimatum: „Ako se odreknete Dodika, mi ćemo vam nametnuti vaše predstavnike, a vi nemate pravo buniti se.“
Iako politički pritisci i dogovori nisu ništa novo u BiH, ovakav stav Bošnjaka a i velikog dijela međunarodne zajednice prema Hrvatima kao političkom subjektu izaziva opravdane zabrinutosti. Pitanje političkog predstavljanja nije samo pitanje prava na glas, već i temeljne političke autonomije i konstitutivnosti jednog naroda. Hrvati, poput ostala dva naroda, imaju pravo sami birati svoje predstavnike – one koji će ih zastupati u institucijama BiH i međunarodnim tijelima. No, s obzirom na trenutnu političku situaciju, gdje se sve političke odluke često donose u zamršenim dogovorima i kompromisima između dva dominantna naroda, Hrvati se sve češće nalaze u poziciji u kojoj moraju prihvatiti predstavnike koje su im drugi odabrali.
Ovakav pristup Bošnjaka prema Hrvatima je duboko nepoštovanje prema principima demokracije i političke ravnoteže i u suprotnosti sa duhom Ustava BiH. U situaciji kada Bošnjaci otvoreno poručuju Hrvatima da nemaju pravo prigovora na “nametnute” političke izbore, zapravo se postavlja ozbiljan upit o stvarnoj funkcionalnosti i opstojnosti Bosne i Hercegovine kao demokratske države. Može li BiH zaista biti funkcionalna država ako u njoj jedan narod ne dopušta drugom narodu da slobodno odlučuje tko će ga politički predstavljati?
Pitanje političkog predstavljanja nije samo pitanje unutar granica BiH. To je pitanje opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini kao naroda, pitanje njihovih političkih prava i identiteta. Jasno je da Hrvati neće moći dugoročno ostati pasivni sudionici u takvom političkom aranžmanu. Ako Bošnjaci nastave s politikom „nametanja“, pitanje koje se mora postaviti je – dokle će to trajati i koliko će se Hrvati još moći pomiriti s ovakvim nepravdama?
Zato bi Bošnjaci, kao narod koji se navodno zalaže za ravnopravnost i poštovanje političkih prava, trebali prestati s praksom koja sustavno marginalizira i potkopava hrvatski politički subjektivitet. Ako Bosna i Hercegovina želi biti država za sve, onda u njoj mora biti mjesta i za ravnopravno političko predstavljanje svih konstitutivnih naroda.
