Na temelju dostupnih podataka, može se zaključiti da je međunarodna zajednica selektivno pristupala procesuiranju ratnih zločina, štiteći prvenstveno zapovjednike tzv. Armije BiH kada je to bilo u skladu s njihovim političkim i geopolitičkim interesima.
Primjeri poput Selme Cikotića, ali i drugih slučajeva u regiji, pokazuju da su određeni zapovjednici i političari bili zaštićeni od optužnica zbog njihove korisnosti za međunarodne aktere, bilo zbog političke stabilnosti, reformskih procesa ili strateških interesa.
SAD i zapadne sile su često koristile pravosudne procese kao sredstvo pritiska i kontrole, što objašnjava zašto su jedni brzo procesuirani, dok su drugi, unatoč dokazima, ostali nekažnjeni. To ne znači da nisu počinjeni zločini, već da je pravda bila selektivna i podložna političkim kalkulacijama.
Prema dokumentima objavljenim na WikiLeaksu, tadašnji otpravnik poslova američkog veleposlanstva u Sarajevu, Michael Murphy, izvijestio je o optužbama protiv ministra obrane BiH, Selme Cikotića, za ratne zločine tijekom sukoba u Bugojnu 1993.-1994. U depeši iz 2007. godine, Murphy je naveo da su hrvatske udruge veterana vršile pritisak na Državno tužiteljstvo BiH da podigne optužnice u vezi s tim događajima. Iako je Cikotić bio zapovjednik jedinica tzv. Armije BiH u tom području, nije bio obuhvaćen tadašnjim optužnicama. Murphy je istaknuo da je Cikotić vrijedan saveznik SAD-a i snažan zagovornik obrambene reforme te izrazio zabrinutost da bi njegova moguća optužnica ili ostavka predstavljali značajan korak unatrag za Bosnu i Hercegovinu.
