Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. listopada, razgovarali smo s psihologom i vrhbosanskim svećenikom vlč. Vedranom Ćosićem o duševnoj patnji, odnosu vjere i psihologije, stigmatizaciji osoba s psihičkim poteškoćama i važnosti nade u najtežim životnim trenucima.
U razgovoru za Katolički tjednik, koji je vodila Josipa Miler, vlč. Ćosić ističe kako se o mentalnom zdravlju danas govori više nego ikada, ali ljudi koji prolaze kroz teška razdoblja često se i dalje osjećaju neshvaćeno i usamljeno. Naglašava da depresija nije znak slabe vjere, da molitva nije zamjena za stručno liječenje te da traženje pomoći predstavlja čin hrabrosti i odgovornosti.
Tko je vlč. Vedran Ćosić?
Vedran Ćosić rođen je 1995. godine u Novoj Biloj, a djetinjstvo je proveo u Busovači, gdje je završio osnovnu školu. Srednje obrazovanje nastavio je u Sarajevu, u Srednjoj medicinskoj školi Katoličkoga školskog centra Sv. Josip.
Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Za đakona je zaređen 2019. godine u sarajevskoj katedrali, a za svećenika na Petrovo 2020. godine.
Svećeničku službu započeo je kao župni vikar u župi sv. Ivana Krstitelja u Lug-Brankovićima. Nakon godinu dana pastoralnog iskustva upućen je na studij psihologije na Institut za psihologiju Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu, gdje je stekao licencijat.
Trenutačno obnaša službu voditelja internata u sarajevskom Katoličkom školskom centru te je rektor crkve Kraljice Svete krunice na Banjskom Brijegu.
„Iza svake depresije i tjeskobe stoji konkretan čovjek“
Govoreći o temi Svjetskog dana mentalnog zdravlja, „Iskustva koja se čuju: Stvarni glasovi, stvarna promjena“, vlč. Ćosić ističe da je važno usmjeriti pozornost na osobu, a ne samo na njezinu dijagnozu.
„Iza svake depresije, tjeskobe ili traume stoji konkretan čovjek s imenom, poviješću i odnosima“, ističe Ćosić.
Prema njegovim riječima, o duševnom zdravlju važno je govoriti jer šutnja pojačava patnju i osjećaj srama. Kada ljudi čuju da se i drugi suočavaju sa sličnim poteškoćama te da su potražili pomoć, lakše se odlučuju napraviti isti korak.
Za Crkvu to nije samo zdravstveno pitanje, nego i pitanje dostojanstva osobe, koju treba promatrati cjelovito – s njezinim tijelom, dušom i psihom.
Psihologija i vjera trebaju surađivati
Vlč. Ćosić smatra da dijalog psihologije i vjere omogućuje cjelovitije razumijevanje čovjeka. Psihologija pomaže razumjeti mehanizme bolesti, biološke i psihičke čimbenike te mogućnosti liječenja, dok vjera otvara pitanja smisla, nade, oprosta i odnosa s Bogom.
Upozorava, međutim, da nijedna strana ne bi smjela neopravdano preuzimati područje druge.
Psihičke poteškoće ne treba tumačiti isključivo duhovno, kao što ni vjeru ne treba svoditi samo na psihološki mehanizam.
„Svećenik nije terapeut i ne treba to glumiti, kao što ni terapeut nije duhovnik“, poručuje Ćosić, naglašavajući važnost suradnje i međusobnog poštovanja.
Takav pristup omogućuje osobi da ne mora birati između vjere i liječenja, nego da, prema svojim potrebama, dobije i stručnu i duhovnu podršku.
Kako prepoznati kada je potrebna stručna pomoć?
Govoreći o razlici između duhovne krize i psihičkih poteškoća, Ćosić upozorava da granicu nije uvijek moguće jasno povući bez stručne procjene.
Duhovna kriza može uključivati sumnje, teškoće u molitvi, osjećaj duhovne suhoće ili pitanja o smislu života. Međutim, dugotrajna nesanica, gubitak apetita, poteškoće u obavljanju svakodnevnih obveza, napadaji panike ili stalni osjećaj nerazmjerne krivnje mogu biti znakovi da je potrebno potražiti stručnu pomoć.
Posebno upozorava na situacije u kojima osoba počinje osjećati da njezin život nema vrijednost.
„Kada ste u dvojbi, uputite osobu stručnjaku i nastavite ju duhovno pratiti“, poručuje Ćosić.
Takav pristup, prema njegovu mišljenju, omogućuje da osoba dobije odgovarajuću pomoć bez zanemarivanja svojih duhovnih potreba.
„Depresija nije dokaz slabe vjere“
Jedna od opasnosti na koju upozorava jest pojednostavljeno tumačenje depresije, tjeskobe i drugih psihičkih poteškoća kao posljedice nedostatka vjere ili molitve.
Rečenice poput „Moli više pa će proći“ ili „Da imaš vjere, ne bi se tako osjećao“ mogu dodatno opteretiti osobu koja već pati. Umjesto utjehe, takve poruke mogu izazvati osjećaj krivnje i udaljiti čovjeka od zajednice.
Ćosić naglašava da psihička bolest nije dokaz duhovne slabosti te podsjeća da se i u kršćanskoj tradiciji govori o iskustvima duboke tjeskobe i patnje.
„Depresija nije dokaz slabe vjere, kao što ni upala pluća nije dokaz slabe vjere. Molitva i liječenje se ne isključuju, oni se nadopunjuju“, ističe.
Zbog toga smatra važnim da svećenici, katehete i drugi koji rade s ljudima steknu osnovna znanja o mentalnom zdravlju, prepoznaju znakove poteškoća i znaju kada osobu uputiti stručnjaku.
Samoća nije samo problem pojedinca
Govoreći o samoći, koja je sve prisutnija i u sredinama s velikim brojem ljudi, Ćosić ističe da odgovornost za mentalno zdravlje ne može biti prepuštena samo pojedincu.
Obitelj bi trebala biti prvo mjesto u kojem se čovjek osjeća saslušano i prihvaćeno. To podrazumijeva vrijeme za razgovor, zajedničke obroke, pažnju prema starijima i spremnost da se primijeti kada se netko povlači u sebe.
Župe također mogu imati važnu ulogu kroz posjete bolesnima i starijima, susrete obitelji, rad s mladima i druge oblike zajedništva.
Škole, udruge i lokalne zajednice mogu pridonijeti stvaranju prostora u kojima ljudi imaju priliku za susrete i povezivanje.
Samoća, prema Ćosićevim riječima, nije isključivo osobni problem, nego može biti i znak da zajednica ne primjećuje dovoljno potrebe svojih članova.
Kršćanska nada ne znači da će patnja odmah nestati
Kako pristupiti osobi koja prolazi kroz tešku depresiju ili tjeskobu, a pritom ne umanjiti njezinu bol?
Ćosić smatra da je prije svega potrebno slušati. Osoba koja prolazi kroz depresiju možda neće moći prihvatiti uobičajene riječi utjehe jer bolest utječe i na njezin pogled na sebe i svijet.
Zbog toga je važno priznati da je njezina patnja stvarna i ne očekivati da se odmah osjeća bolje.
Kršćanska nada, ističe, nije obećanje da će sve poteškoće brzo nestati, nego uvjerenje da čovjek nije napušten ni u najtežim trenucima.
„Ne moraš sada osjećati Božju blizinu. Ja ću nositi nadu za tebe dok ti ne možeš“, poručuje kao primjer riječi koje osoba u patnji može čuti bez osjećaja da njezina bol nije shvaćena.
Molitva u takvim okolnostima ne zamjenjuje liječenje, nego može biti dio podrške tijekom oporavka. Povratak nade ponekad počinje malim koracima – boljim snom, razgovorom ili danom koji je nešto lakši od prethodnoga.
Ratne traume i međugeneracijski prijenos patnje
Govoreći o mentalnom zdravlju u Bosni i Hercegovini, Ćosić upozorava na posljedice ratnih iskustava, gubitaka, progonstva i raseljenosti.
Prema njegovu mišljenju, dio ljudi i desetljećima nakon rata nosi posljedice traumatskih iskustava, a o njima se često ne govori otvoreno.
Posebno ističe međugeneracijski prijenos traume, kada djeca koja nisu izravno doživjela rat mogu osjećati posljedice iskustava svojih roditelja, primjerice kroz njihovu emocionalnu povučenost, strah ili ogorčenost.
Dodatni izazovi uključuju iseljavanje, razdvajanje obitelji, samoću starijih osoba i gospodarsku nesigurnost.
„Naš čovjek navikao je ‘izdržati’ i ‘ne žaliti se’. Ta otpornost bila je potrebna za preživljavanje, ali danas često priječi traženju pomoći“, upozorava Ćosić.
Stigmatizacija mentalnih poteškoća još je prisutna
Iako se o mentalnom zdravlju govori otvorenije nego prije nekoliko desetljeća, stigma je i dalje prisutna, osobito u manjim sredinama u kojima se ljudi međusobno dobro poznaju.
Strah od osude može spriječiti osobu da potraži pomoć jer se boji da će je drugi smatrati slabom, nesposobnom ili lošim vjernikom.
Ćosić upozorava da se takva očekivanja mogu pojaviti i u crkvenim sredinama, gdje se od vjernika, a posebno svećenika i redovnika, ponekad očekuje da uvijek budu snažni i staloženi.
Promjena, smatra, počinje načinom na koji govorimo o mentalnom zdravlju. Umjesto da osobu poistovjećujemo s njezinom bolešću, potrebno je govoriti o čovjeku koji ima depresiju ili prolazi kroz teško razdoblje.
Važno je i jasno poručiti da traženje stručne pomoći nije znak slabosti, nego odgovornosti prema sebi i vlastitom zdravlju.
„Tražiti pomoć nije poraz, nego prvi korak prema ozdravljenju“
Na kraju razgovora vlč. Vedran Ćosić uputio je poruku svima koji osjećaju da im nije dobro, ali se zbog straha od osude ne usuđuju zatražiti pomoć.
Naglasio je da prepoznati vlastitu patnju zahtijeva iskrenost i hrabrost te da prvi korak ne mora značiti rješavanje svih problema odjednom.
To može biti razgovor s osobom od povjerenja, liječnikom obiteljske medicine, psihologom ili svećenikom.
„Tražiti pomoć nije poraz, nego prvi korak prema ozdravljenju“, poručuje Ćosić.
Njegova je završna poruka da čovjek ne mora sam prolaziti kroz teško razdoblje te da je važno potražiti pomoć kada se čini da više ne može izdržati.
Mentalno zdravlje zaslužuje razumijevanje, stručnu skrb i podršku zajednice. Vjera i liječenje ne moraju biti suprotstavljeni – mogu zajedno biti dio puta prema ozdravljenju.
Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik.
