Godinama nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini vode se rasprave o tome kada je zapravo počeo sukob između HVO-a i Armije BiH u Srednjoj Bosni. Dok se u međunarodnim medijima često navodi napad na Ahmiće 16. travnja 1993. kao početak muslimansko-hrvatskog rata, brojni analitičari i kronologije događaja upućuju na to da su oružani sukobi započeli mjesecima ranije, početkom siječnja 1993. godine.
Jedan od ključnih datuma u toj kronologiji je 25. siječnja 1993., kada su nakon dvotjednih borbi za kontrolu Uskoplja (Gornjeg Vakufa) snage Armije BiH nastavile napade prema Busovači i Kiseljaku, čime se sukob proširio na cijelu Srednju Bosnu.
Vance–Owenov plan kao politička prekretnica
Početkom 1993. međunarodna zajednica pokušavala je zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini kroz Vance–Owenov mirovni plan. Mape razgraničenja postale su javne 3. siječnja 1993., a plan je predviđao podjelu države na deset provincija.
Prema tom prijedlogu:
- Hrvati su trebali dobiti provinciju 3 u Posavini,
- te provincije 8 i 10 u Hercegovini i Srednjoj Bosni.
U tom trenutku hrvatske snage na terenu uglavnom su kontrolirale područja predviđena planom, zbog čega nije postojala politička ili vojna motivacija za pokretanje novog sukoba.
Istovremeno, Narodna skupština Republike Srpske već je u prosincu 1992. donijela deklaraciju kojom je tvrdila da je rat za srpsku stranu završen nakon teritorijalnih osvajanja.
Napad na Uskoplje – ključna bitka za kontrolu Srednje Bosne
Jedan od prvih velikih sukoba između HVO-a i Armije BiH dogodio se 11. siječnja 1993. kada su 305. i 317. brdsko-planinska brigada Trećeg korpusa Armije BiH pokrenule napad na Uskoplje (Gornji Vakuf).
Cilj operacije bio je:
- presijecanje komunikacije prema Novom Travniku,
- zatvaranje pravca prema Rami i Prozoru,
- izolacija hrvatskih snaga u Lašvanskoj dolini.
U tom trenutku grad je branilo oko 300 boraca HVO-a, dok je u okolnim selima bilo približno 2000 pripadnika hrvatskih postrojbi uz vojnu policiju i specijalne jedinice.
Borbe su brzo eskalirale, a područje grada pretvorilo se u jedno od najtežih bojišta u Srednjoj Bosni.
Širenje sukoba i nova bojišta
Nakon prvih borbi u Uskoplju sukob se ubrzano širi. Granatirana su brojna hrvatska sela, među njima:
- Trnovača
- Lužani
- Pajić Polje
Muslimanske snage koristile su minobacače kalibra 60, 82 i 120 mm, kao i bestrzajne topove, dok su borbe vođene na liniji dugoj gotovo 45 kilometara.
Zbog manjka ljudstva HVO je bio prisiljen organizirati lanac obrambenih uporišta na ključnim uzvisinama, što je dodatno otežavalo obranu.
HVO proglašava najvišu borbenu pripravnost
Kako su se sukobi širili, zapovjedništvo Operativne zone Srednja Bosna 16. siječnja izdaje zapovijed o najvišem stupnju borbene gotovosti.
Mjere su uključivale:
- zabranu dopusta vojnicima
- mobilizaciju dodatnog naoružanja
- pojačane sigurnosne mjere u hrvatskim selima
U međuvremenu su se sukobi proširili i na područje Busovače, Kiseljaka i Novog Travnika, čime je otvoren novi front u središnjoj Bosni. Problem su Muslimanima postali Hrvati u srednjoj Bosni, koji su pružili snažan otpor ne želeći ostaviti svoja ognjišta.
Sukob koji je oblikovao daljnji tijek rata
Borbe započete u siječnju 1993. označile su početak otvorenog rata između HVO-a i Armije BiH u Srednjoj Bosni. Sukob je trajao mjesecima i zahvatio brojne gradove i sela u regiji.
Političke razlike oko budućeg uređenja Bosne i Hercegovine – između centralizirane države i modela s teritorijalnom autonomijom naroda – dodatno su produbile sukob koji je već bio prisutan na terenu.
Događaji iz tog razdoblja i danas su predmet povijesnih rasprava, političkih polemika i istraživanja o uzrocima i tijeku rata u Bosni i Hercegovini.
