Prošlo je 30 godina od ubojstva 33 hrvatska civila u Grabovici kod Jablanice, a pitanje tko je naredio ovaj zločin do danas nije dobilo službeni odgovor. Za ubojstva članova obitelji Zadro i Marić osuđeno je pet pripadnika 9. brigade Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da je ta postrojba u vrijeme zločina bila pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage, koji je izdao zapovijed za početak borbenih operacija na tom području.
Ipak, odgovornost za ubojstva ostalih mještana nije sudski razriješena, a nalogodavci zločina nisu utvrđeni. Prema informacijama koje je objavio Žurnal, Tužiteljstvo BiH obustavilo je istragu protiv Ališpage za zločine u Grabovici.
Među ubijenima su bili 87-godišnji Marko Marić, najstarija žrtva, i četverogodišnja Mladenka Zadro, najmlađa žrtva ovog zločina. Civile su ubili pripadnici 9. brigade Prvog korpusa Armije RBiH, postrojbe kojom je, kako je utvrdio Haaški sud, zapovijedao Zulfikar Ališpago.
Ališpago je optužen i za zločine u Trusini. Taj postupak bio je odvojen od postupka koji se odnosio na zločine u Grabovici, a njegovo sudjelovanje u sudskom procesu bilo je otežano zbog navodno narušenog zdravstvenog stanja.
Što je utvrdio Haaški sud, a što Tužiteljstvo BiH?
Za zločine u Grabovici osuđeno je pet pripadnika 9. brigade Prvog korpusa Armije RBiH. Dokazano je ubojstvo članova obitelji Zadro i Marić, dok počinitelji ubojstava ostalih mještana nisu u cijelosti utvrđeni.
General Sefer Halilović suđen je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju zbog zapovjedne odgovornosti za zločine počinjene u Grabovici i Uzdolu u rujnu 1993. godine, tijekom navodne vojne operacije „Neretva 93“.
Međutim, Haaško tužiteljstvo nije uspjelo dokazati da se operacija pod tim nazivom uopće dogodila, pa je Halilović oslobođen svih optužbi.
Prvostupanjska presuda donesena je 16. studenoga 2005. godine. Sudsko vijeće činili su sudac Liu Daquan te suci Florence Mumba i Amin El Mahdi. Žalbeno vijeće dvije godine poslije potvrdilo je oslobađajuću presudu.
Iako je Halilović oslobođen, Sudsko vijeće utvrdilo je niz važnih činjenica o događajima u Grabovici, uključujući zapovjedni položaj Zulfikara Ališpage.
U presudi se navodi:
„9. brigada bila je pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage u vrijeme počinjenja zločina i Ališpago, kao zapovjednik te linije, izdao je zapovijed za početak borbenih operacija na tom području.“
Istodobno, Sudsko vijeće zaključilo je da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje da je Ališpago bio podređen Seferu Haliloviću.
„Sudsko vijeće je utvrdilo da predočeni dokazi nisu dovoljni da bi se utvrdilo da je Zulfikar Ališpago bio podređen Seferu Haliloviću“, navedeno je u presudi iz studenoga 2005. godine.
Ubojstva obitelji Zadro i Marić
Ljubicu Zadru i njezinu četverogodišnju kćer Mladenku ubio je Enes Šakrak, pripadnik 9. brigade Prvog korpusa Armije RBiH. Peru Marića i njegovu suprugu Dragicu ubio je Mustafa Hota.
Šakrak je priznao krivnju i sklopio sporazum s Kantonalnim tužiteljstvom. Godine 2003. osuđen je na deset godina zatvora zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a obvezao se i svjedočiti protiv svojih suboraca.
Svjedočio je pred Haaškim sudom i pred Kantonalnim sudom u Mostaru.
U presudi se navodi da se Šakrak pred Sudom BiH izjasnio krivim za ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro te da je izrazio žaljenje zbog onoga što je učinio. Sudsko vijeće ocijenilo je njegov iskaz pouzdanim, istaknuvši da je potkrijepljen drugim dokazima.
Obitelj Zadro živjela je u dvije susjedne kuće na desnoj obali u Grabovici. Činili su je Ivan i Matija Zadro, njihov sin Mladen sa suprugom Ljubicom te djeca Goran, Zoran i Mladenka.
Prema iskazu Enesa Šakraka, između podneva i 13:30 sati 9. rujna pripadnici 9. brigade Enes Šakrak, Sead Karagić i Haris Rajkić stigli su do kuće obitelji Zadro. Zatražili su da im se pokaže gdje se nalazi stoka.
Mladen, Ivan i Matija Zadro odveli su ih do obližnje štale, dok je Ljubica ostala u kući. Šakrak je ušao u štalu s Mladenom, a Ivan i Matija ostali su ispred nje sa Seadom Karagićem i Harisom Rajkićem.
Šakrak je posvjedočio da je čuo pucnjeve i vidio tijela Ivana i Matije ispred štale. Karagić i Rajkić potom su pucali u Mladena dok je izlazio iz štale.
Trojica vojnika vratila su se u kuću, gdje su zatekli Ljubicu Zadro i njezinu kćer Mladenku. Odveli su ih do štale, gdje je Šakrak iz neposredne blizine pucao u Ljubicu, koja je u naručju držala četverogodišnju kćer.
Dječaci Goran i Zoran uspjeli su se sakriti od vojnika i bili su jedini preživjeli članovi obitelji.
Ubojstvo Pere i Dragice Marić
Kantonalni sud u Sarajevu osudio je Mustafu Hotu 2003. godine na devet godina zatvora zbog ubojstva Pere Marića i njegove supruge Dragice. Ovaj zločin spomenut je i u obrazloženju presude Seferu Haliloviću, u dijelu koji se odnosi na događaje u Grabovici i svjedočenje Enesa Šakraka.
Pero i Dragica Marić bili su stariji bračni par, oboje u osamdesetim godinama. Kada je 8. rujna 9. brigada stigla na desnu obalu, osam vojnika iz te postrojbe smjestilo se u njihovoj kući. Među njima je bio i zapovjednik satnije Nihad Vlahovljak.
Pero Marić isprva nije želio primiti vojnike, ali je na kraju pristao da koriste dvije sobe u njegovoj kući. Prema svjedočenju Šakraka, situacija se promijenila kada su vojnici u kući vidjeli fotografiju Marićeva sina u uniformi HVO-a. Počeli su vrijeđati Peru Marića, ali se stanje poslije smirilo.
Skupina vojnika potom je s Perom sjela za stol ispred kuće, gdje su pili kavu i razgovarali. Sastav skupine mijenjao se jer su vojnici dolazili i odlazili.
Šakrak je izjavio da je Pero Marić ubijen u večernjim satima 8. rujna. Prema njegovim riječima, Mustafa Hota došao je do kuće, sjeo nasuprot Marića i iz automatske puške ispalio dva ili tri metka u njega.
Šakrak je posvjedočio i da je te noći ubijena Dragica Marić. Dok je spavao u sobi u njihovoj kući, najprije je čuo glasove, među kojima je prepoznao Hotin glas, a zatim i pucnjeve.
Šakrakovo svjedočenje pred sudom u Mostaru
Kantonalni sud u Mostaru 2007. godine osudio je Nihada Vlahovljaka, Seada Karagića i Harisa Rajkića na po 13 godina zatvora. Osuđeni su za ubojstvo Ivana i Matije Zadre te njihova sina Mladena, a Vlahovljak je odgovarao i po zapovjednoj odgovornosti.
Prema tadašnjim medijskim izvješćima, Enes Šakrak svjedočio je da je Vlahovljak svojoj jedinici prenio naredbu da „očisti područje“, ali ih je istodobno upozorio da ne čine ništa nepromišljeno jer će se to „u nekom trenutku“ saznati.
Šakrak je rekao da je Vlahovljak prenio poruku, ali nije izdao naredbu za ubijanje civila.
Nihad Vlahovljak nikada nije otkrio tko mu je dao naredbu.
Pet presuda jedina su sudska pravda koju su obitelji žrtava iz Grabovice dobile za zločine opisane u ovom slučaju. Pitanje odgovornosti za ubojstva ostalih civila i dalje nije razriješeno.
Prema medijskim izvješćima, pojedini svjedoci govorili su i o drugim zločinima u Grabovici za koje nitko nije odgovarao. Među navodima koji su se pojavili u svjedočenjima bilo je i razapinjanje Joze Brekala te ubojstvo njegove supruge Luci, koja je navodno živa spaljena.
Spominjan je i slučaj žene koja je, prema tim izvješćima, silovana pred suprugom, a potom odvedena u logor. Nakon zatočeništva i povratka u Mostar počinila je samoubojstvo.
Ubojstva civila u Uzdolu
U optužnici protiv Sefera Halilovića spominjali su se i zločini počinjeni u Uzdolu 1993. godine. Pripadnici Samostalne prozorske bojne, pod zapovjedništvom Envera Buze, napali su selo u sklopu operacije „Neretva 93“ i ubili njegove mještane.
Haaško sudsko vijeće utvrdilo je da su zločini u Uzdolu počinjeni tijekom napada koji je bio dio vojnih borbenih operacija. U presudi se navodi da je postojala veza između zločina počinjenih u Grabovici i Uzdolu te oružanog sukoba na tom području.
Dokazi su pokazali da su borbe počele u školi u Ceru, nakon čega su mještani u zaseocima Uzdola ubijani u svojim kućama.
Sudsko vijeće utvrdilo je da su žrtve ubijene namjerno, među njima i djeca. U presudi su opisani slučajevi ubojstava iz neposredne blizine, uključujući ubojstvo Anice Stojanović, koja je pogođena u glavu dok se nalazila blizu svoje kuće.
Posebno su navedena i ubojstva Ruže Zelić te njezino dvoje djece, u dobi od 13 i 10 godina. Prema dokazima iznesenima pred Sudom, pokušali su pobjeći od vojnika, ali su uhvaćeni. Ruža Zelić molila je da ih ne ubiju, no svo troje je ustrijeljeno.
Enver Buza, vršitelj dužnosti zapovjednika Samostalnog prozorskog bataljuna, osuđen je pred Sudom BiH na osam godina zatvora zbog ratnog zločina u Uzdolu.
Žalbeno vijeće utvrdilo je da su pripadnici te jedinice počinili zločin nad 27 civila, među kojima su bile žene, djeca i starije osobe. Vijeće je istaknulo da je Buza bio fizički blizu mjesta zločina te da je naknadno dobio informacije o događajima, ali nije naredio istragu.
Suđenje Buzi počelo je 14. studenoga 2016., a konačna presuda izrečena je u lipnju 2021. godine.
Zločini u Trusini
Zločini nad Hrvatima počinjeni su i u selu Trusina, gdje su pripadnici specijalnog odreda „Zulfikar“, kojim je zapovijedao Zulfikar Ališpago, napali selo 16. travnja 1993. godine.
U napadu su ubijena četiri pripadnika HVO-a i 18 hrvatskih civila, a nakon zločina opljačkane su i spaljene kuće.
U lipnju 2010. podignuta je optužnica protiv Nihada Hodžića i još pet osoba, među kojima je bio i Zulfikar Ališpago. Ročište za izjašnjenje o krivnji održano je u srpnju iste godine, dok je postupak protiv Ališpage razdvojen u ožujku 2014.
Nedžad Hodžić osuđen je na 12, Nihad Bojadžić na 15, a Mensur Memić na deset godina zatvora. Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni su optužbi za zločin u Trusini. Sud BiH ranije je osudio Edina Džeku na 13, a Rasemu Handanović na pet i pol godina zatvora zbog zločina u tom selu.
Zločini u Grabovici, Uzdolu i Trusini ostaju među najtežim poglavljima stradanja hrvatskih civila i pripadnika HVO-a tijekom rata u središnjoj Bosni i Hercegovini i Hercegovini. Dok su pojedini neposredni počinitelji osuđeni, pitanje odgovornosti za sve žrtve Grabovice i dalje nije dobilo cjelovit sudski odgovor.
