Josip Milković imao je tek 25 godina kada mu se život zauvijek promijenio. Tijekom vojne vježbe 2016. godine u Cerovcu kraj Karlovca eksplodirala je naprava koju je držao u rukama. Zadobio je stravične ozljede, ostao bez vida, noge i obje šake, a nakon nesreće proveo je čak 52 dana u komi. Liječnici su njegovoj obitelji davali tek pet posto izgleda za preživljavanje.
Ipak, Josip je preživio. Danas, unatoč stopostotnom invaliditetu, iza sebe ima završen studij psihologije, Rektorovu nagradu i priznanje Ponos Hrvatske. Svoju životnu priču dijeli s drugima, svjedočeći o vjeri, snazi, ljubavi i zahvalnosti. U njegov život stigla je i Tea, djevojka koju opisuje kao osobu koju mu je Bog poslao nakon dugih molitava.
O svojoj životnoj borbi, vjeri i ljubavi Josip je govorio u razgovoru za Hrvatski katolički radio.
Eksplozija tijekom vojne vježbe zauvijek mu je promijenila život
Nakon završetka studija građevinarstva u Splitu, Josip Milković bio je na pragu časničke karijere. Kao vojni stipendist i polaznik civilno-vojnog školovanja, 2016. godine sudjelovao je u završnoj fazi izobrazbe.
Posljednja vojna vježba u Cerovcu kraj Karlovca trebala je biti tek formalni korak prije stjecanja prvog časničkog čina – poručnika. Međutim, tijekom vježbe eksplozivna naprava koju je držao u rukama neočekivano se aktivirala.
U eksploziji je detoniralo oko dva kilograma TNT-a, a posljedice su bile razorne. Josip je zadobio teške tjelesne ozljede, izgubio vid, nogu i obje šake, a uslijedila je dugotrajna borba za život.
Nakon 52 dana provedena u komi, liječnici su njegovim bližnjima govorili kako su izgledi za preživljavanje vrlo mali. Josip danas vjeruje da je ostao živ zahvaljujući Božjoj milosti.
„U toj nevolji Bog se proslavio“
Prije nesreće Josip je bio vjernik i redovito je odlazio na misu. Ipak, kako sam svjedoči, tek nakon tragedije doživio je pravi susret sa živim Bogom.
Ne skriva koliko je teško živjeti s posljedicama nesreće, ali ističe kako je upravo u najvećoj nemoći naučio potpuno se pouzdati u Boga.
„Kad vjerujete da vas čeka nagrada u vječnosti, lakše je nositi ovaj ovozemaljski križ. Bog mi pomaže na tom putu. Dogodilo se što se dogodilo, ali u toj nevolji Bog se proslavio – ostavio me na životu, što je veliko čudo i dao mi snagu da danas ovaj križ nosim s radošću“, poručuje Josip.
Nakon buđenja iz kome i dugotrajnog oporavka u zagrebačkoj Dubravi i Varaždinskim Toplicama, postalo mu je jasno da se više ne može vratiti životnom putu koji je ranije zamišljao.
Ipak, nije odustao od obrazovanja i osobnog razvoja. Odlučio je upisati studij psihologije u Zadru, gdje je, unatoč teškom invaliditetu, postigao iznimne akademske rezultate. Postao je jedan od najboljih studenata svoje generacije, osvojio Rektorovu nagradu i dobio priznanje Ponos Hrvatske.
„Zahvalan sam Bogu na ljubavi kojom me darovao i na svim ljudima koje mi je poslao kroz oporavak i kasnije na studiju. U Toplicama sam se iskreno predao Bogu jer mi je sve izgledalo preteško. U molitvi mi je došao poticaj da, iako sam u mraku, budem svjetlo i donosim radost drugima. To je radost koja dolazi od Boga i koju možemo prenositi dalje“, ispričao je.
Danas često obilazi župe i dijeli svoje iskustvo, nastojeći ljudima približiti vjeru i nadu koju je pronašao u najtežim trenucima života.
Molio je Boga za ljubav, a u život mu je stigla Tea
Jedno od najvažnijih poglavlja Josipova novog života povezuje se s Teom, djevojkom koju opisuje kao svoju najveću podršku i osobu s kojom dijeli životni put.
Otvoreno govori kako se dugo molio za ženu koja bi ga prihvatila i pratila kroz život. Istodobno su ga mučile i sumnje hoće li zbog stopostotnog invaliditeta nekome predstavljati teret.
„Dugo sam, jako dugo molio Boga za ženu – za jednu dušu koja će me pratiti na ovozemaljskom putu. Istovremeno su dolazile misli: hoću li nekome biti teret, kako će netko prihvatiti osobu sa stopostotnim invaliditetom, prve skupine. Zaista je Bog trebao poslati jednu ratnicu, jednu hrabru ženu velikog srca i prelijepu dušu – i poslao je Teu u moj život“, ispričao je Josip.
Posebno mjesto u njihovoj priči imaju zornice i poruke iz Svetog pisma. Nakon mise vjernici su izvlačili biblijske poruke, a Josip je dva dana zaredom, u ponedjeljak i utorak, izvukao isti odlomak:
„On će spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasit će život nevoljniku.“
Ubrzo nakon toga javila mu se Tea.
„U srijedu mi se javila Tea, u četvrtak je došla u moj dom, a u petak sam ponovno izvukao istu poruku. Tada sam znao da je Bog potvrdio sve. Zahvalan sam Mu što je u moj život poslao ovu predivnu dušu koja me čini boljim čovjekom i s kojom zajedno koračam u Kristu. Taj osjećaj zahvalnosti je neopisiv“, kazao je.
Od vojnika do svjedoka vjere
Danas Josip Milković svoju životnu priču promatra kao poslanje. Od nekadašnjeg vojnika postao je, kako sam kaže, Božji vojnik – laik koji svjedoči Božju ljubav i dijeli vlastito iskustvo s ljudima koje susreće.
Njegova priča nije poricanje boli ni umanjivanje težine posljedica nesreće. Naprotiv, Josip otvoreno govori o svakodnevnim izazovima života sa stopostotnim invaliditetom, ali istodobno svjedoči o snazi vjere, ljubavi i podrške ljudi koji su ostali uz njega.
Najvećim darom smatra mir koji, kako kaže, može postojati čak i usred najvećeg životnog kaosa – sigurnost da Bog čovjekovu patnju može okrenuti na dobro.
Njegovo svjedočanstvo danas je poruka nade svima koji prolaze kroz teške životne trenutke: čak i kada se čini da je sve izgubljeno, život može dobiti novi smisao.
