Međunarodni dan nestalih osoba ponovno je podsjetio na jednu od najtežih posljedica rata u Bosni i Hercegovini. Više od 30 godina obitelji tragaju za svojim najmilijima, a među najtežim neriješenim slučajevima su nestali Hrvati iz Bugojna. Obitelji 28 osoba i dalje traže odgovore – gdje su njihovi najmiliji i zašto oni koji možda znaju lokacije njihovih posmrtnih ostataka šute.
Međunarodni dan nestalih osoba obilježava se 30. kolovoza, a za brojne obitelji u Bosni i Hercegovini taj datum nije samo prilika za podsjećanje na nestale, nego i na desetljeća neizvjesnosti, čekanja i potrage za istinom.
Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, nakon rata u Bosni i Hercegovini još uvijek se traga za više od 7.500 nestalih osoba.
Među najtežim slučajevima svakako je sudbina nestalih Hrvata iz Bugojna.
Bugojno: 28 nestalih Hrvata još uvijek čeka na odgovor
Prema podacima Udruge obitelji poginulih i nestalih, obitelji bugojanskih Hrvata još uvijek tragaju za tijelima 28 nestalih osoba – 13 civilnih žrtava rata i 15 hrvatskih logoraša.
Riječ je o osobama koje su nakon nasilnog odvođenja iz logora pod nadzorom Armije BiH nestale bez traga.
Godinama se tragalo za 19 osoba iz skupine od ukupno 21 nestalog logoraša. Veliki pomak dogodio se u ljeto 2020. godine, kada je slučajno otkrivena lokacija na kojoj su se nalazili posmrtni ostaci četvorice nestalih.
Vlasnik zemljišta pronašao je kosti prilikom kopanja temelja za vikendicu te je o pronalasku obavijestio nadležne institucije.
Na lokalitetu Tvrdulje na Rostovu potom su ekshumirani posmrtni ostaci četvorice nestalih hrvatskih logoraša: Zorana Galića, Dragana Miličevića, Ante Markulja i Franje Jezidžića.
Njihove obitelji napokon su dobile mogućnost dostojnog pokopa, ali za brojne druge obitelji potraga još traje.
„Samo neka mi kaže gdje su mu kosti“
Posebno snažno svjedočanstvo o boli obitelji nestalih ostavio je pokojni Drago Galić, otac Zorana Galića.
Govoreći o sinu i godinama potrage, rekao je: „Ne zanima mene više tko ga je ubio. I da mi dođe i kaže: ‘Ja sam ga ubio’, ja bih ga nagradio, samo neka mi kaže gdje su mu kosti.“
Ta rečenica najbolje opisuje ono što obitelji nestalih traže već desetljećima – ne samo odgovornost za zločin nego prije svega informaciju gdje se nalaze posmrtni ostaci njihovih najmilijih.
Sudbinu Drage Galića doživjela je i većina roditelja nasilno odvedenih hrvatskih logoraša iz Bugojna.
„Gdje je moj Niko? Neka kažu oni koji znaju“
Dijana Strujić, predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Bugojna i supruga nestalog Mihovila Strujića, upozorava da je od roditelja nestalih danas živih ostalo tek nekoliko.
Prema njezinim riječima, još su živi roditelji Ive i Nikice Miloša te majka Nike Džaje.
Majka Nike Džaje ima više od 90 godina, a pitanje koje ponavlja godinama ostaje isto: „Gdje je moj Niko? Neka kažu oni koji znaju.“
Upravo je pitanje „Gdje su?“ jedno od najtežih pitanja koje desetljećima prate obitelji nestalih Hrvata u Bugojnu.
No postoji i drugo pitanje: zašto oni koji možda znaju lokacije posmrtnih ostataka ne govore?
Suđenje Mlaći i Cikotiću ulazi u treću godinu
Odgovor na to pitanje obitelji još uvijek čekaju i u kontekstu sudskog postupka koji se pred Sudom Bosne i Hercegovine vodi protiv Dževada Mlaće i Selme Cikotića.
Mlaćo je bio predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna, dok je Cikotić tijekom rata bio zapovjednik Operativne grupe Zapad Armije BiH, u čijoj se zoni odgovornosti nalazilo Bugojno.
Obitelji nestalih upozoravaju da je postupak ušao u treću godinu, a da ključnog odgovora – gdje se nalaze posmrtni ostaci nestalih Hrvata iz Bugojna – i dalje nema.
Dijana Strujić smatra da se agonija obitelji nastavila i nakon podizanja optužnice.
„Proces je ušao u treću godinu, a odgovora gdje su naši nestali i dalje nema“, poručila je.
Prema podacima navedenima u tekstu, tijekom rata iz Bugojna je protjerano više od 15.000 Hrvata, od približno 16.000 koliko ih je ondje živjelo prije rata. Kroz logore je, prema tim navodima, prošlo oko 2.000 zarobljenih Hrvata.
Slučajno pronađeni posmrtni ostaci otvorili pitanje drugih lokacija
Pronalaženje posmrtnih ostataka četvorice hrvatskih logoraša 2020. godine ponovno je otvorilo pitanje postoje li na području Bugojna i drugih lokacija na kojima se nalaze tijela nestalih.
Obitelji tvrde da informacije o lokacijama mogu imati upravo osobe koje su bile povezane sa zarobljavanjem, odvođenjem ili kasnijim događajima.
Zbog toga za njih potraga nije završena ekshumacijama četvorice nestalih.
Ostaje pitanje gdje su ostali.
Požar vikendice nakon pronalaska posmrtnih ostataka
Posebnu pozornost izazvao je i slučaj čovjeka koji je 2020. godine pronašao posmrtne ostatke četvorice nestalih na području Rostova.
Uoči godišnjice razmjene logoraša ove godine njegova je vikendica izgorjela.
Dok je požar još trajao, iz MUP-a je objavljeno da su uzrok požara bile elektroinstalacije. Prema navodima iz teksta, međutim, na tom području nije bilo električne energije.
Okolnosti ovog događaja ostaju dio šireg pitanja koje obitelji nestalih postavljaju već godinama: zašto se ne otkriju sve okolnosti povezane s nestancima i pronalaskom posmrtnih ostataka?
Nerazjašnjena smrt svjedoka dodatno otvorila pitanja
Dodatne sumnje izaziva i slučaj Merzuka Aletića, koji je prema navodima iz teksta bio jedan od svjedoka pokajnika.
Aletić je, prema tim navodima, nakon podizanja optužnice protiv Mlaće i Cikotića smrtno stradao na Rostovu, a okolnosti njegove smrti ostale su predmet pitanja i kontroverzi.
Obitelji nestalih posebno zanima činjenica da je, prema dostupnim navodima, trebao govoriti o mogućim lokacijama na kojima se nalaze tijela nestalih.
„Zavjet šutnje“ i dalje traje
Za obitelji nestalih Hrvata iz Bugojna vrijeme ne donosi zaborav.
Naprotiv, svaki novi Međunarodni dan nestalih osoba ponovno otvara ista pitanja: gdje su njihovi najmiliji, tko zna gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci i zašto informacije koje bi mogle pomoći obiteljima desetljećima ne izlaze na vidjelo?
Za roditelje koji su ostali bez djece, supružnike koji desetljećima čekaju i djecu koja su odrasla bez svojih očeva, pronaći posmrtne ostatke znači puno više od zatvaranja jednog slučaja.
To znači mogućnost dostojnog pokopa i konačnog oproštaja.
Majka Nike Džaje i danas čeka odgovor na isto pitanje:
„Gdje je moj Niko i zašto ne kažu gdje je?“
Za nju i druge obitelji nestalih Hrvata u Bugojnu, odgovor nakon više od tri desetljeća još uvijek nije stigao.
