Ratni zločin na koti Brdo – Zabilje kod Viteza jedan je od najtežih slučajeva stradanja Hrvata Središnje Bosne. U napadu 5. rujna 1993. godine zarobljeno je 14 Hrvata, pripadnika HVO-a i radnog voda, a njihova tijela predana su obiteljima tek nakon gotovo dva mjeseca. Obitelji žrtava tvrde da su na autentičnim videosnimkama prepoznale pojedine osobe koje povezuju sa zarobljavanjem i likvidacijama.
Ratni zločin počinjen na području Brda i Zabilja kod Viteza 5. rujna 1993. godine i danas ostaje jedno od bolnih pitanja za obitelji ubijenih Hrvata Središnje Bosne.
Prema svjedočanstvu koje je objavila stranica Vitez, Herceg-Bosna TEAM, u napadu Armije BiH i pripadnika odreda El Mudžahid na položaje HVO-a zarobljeno je 14 pripadnika HVO-a i radnog voda. Obitelji tvrde da su neki od sudionika događaja kasnije prepoznati na videosnimkama.
Ovaj slučaj dodatno je osjetljiv zbog tvrdnji da su zarobljenici odvedeni živi, nakon čega su njihova tijela pronađena i predana obiteljima tek nakon višemjesečnog iščekivanja.
Što se dogodilo na Brdu i u Zabilju 5. rujna 1993.?
Prema objavljenom svjedočanstvu, napad je počeo u ranim jutarnjim satima nakon snažne topničke pripreme. Pripadnici Armije BiH i odreda El Mudžahid probili su obrambene položaje u području viteških naselja Zabilje i Brdo.
Tijekom napada poginuo je jedan pripadnik HVO-a, osmorica su ranjena, dok je stradao i 61-godišnji mještanin Augustin Sajević.
Posebno težak dio događaja odnosi se na 14 zarobljenih Hrvata.
Prema dostupnom svjedočanstvu, zarobljeni su:
- Vlado Krišto
- Žarko Stojak, 17
- Branislav Petraš
- Tomislav Petraš
- Niko Petraš
- Ranko Sukara
- Duško Ikić
- Srećko Mišković
- Nikica Jerković
- Željko Lovrić
- Albert Gabrijel
- Jozo Marijanović
- Mladen Ikić
- Milan Milanović
Njihove obitelji mjesecima nisu znale njihovu sudbinu.
Tijela zarobljenih predana tek nakon gotovo dva mjeseca
Prema svjedočenju objavljenom na društvenim mrežama, obitelji ubijenih organizirale su prosvjede ispred sjedišta britanskog bataljuna UNPROFOR-a u Biloj te su tražile informacije o svojim najbližima.
U slučaj se, prema navodima svjedočanstva, uključio i Međunarodni odbor Crvenog križa.
Nakon gotovo dva mjeseca čekanja obiteljima su predana tijela zarobljenih.
Prema navodima obitelji i autora objavljenog svjedočanstva, svi zarobljenici bili su ubijeni tijekom zatočeništva.
Videosnimke na kojima su obitelji prepoznale osobe
Poseban dio ovog slučaja odnosi se na videosnimke koje su, prema navodima objavljenog materijala, nastale tijekom rata i na kojima se vide pripadnici snaga koje su sudjelovale u napadu i zarobljavanju.
Istraživač Pavle Vranjican ranije je došao do dokumentarnih snimki koje su, prema svjedočenju obitelji, omogućile prepoznavanje pojedinih osoba.
Vitez, Herceg-Bosna TEAM objavio je popis osam osoba za koje obitelji tvrde da su ih prepoznale na snimkama:
- Dževad Horić – Mujagin, rođen 1962.
- Alija Muratović
- Enver Salkić
- Mehmed Tirić
- Šefet Horić
- Salko Muratović
- Muharem Benahorić
- Mešo Varupa
Prema objavljenom materijalu, navedene osobe povezane su s 325. brdskom brigadom.
Važno je naglasiti da sama identifikacija na videosnimci nije isto što i pravomoćno utvrđena kaznena odgovornost. Navode o identitetu osoba i njihovoj ulozi u zločinu potrebno je provjeriti kroz službenu istragu, svjedočenja, forenzičke analize i druge dokaze nadležnih pravosudnih institucija.
Zašto slučaj Brdo – Zabilje još nije dobio sudski epilog?
Upravo to pitanje godinama postavljaju obitelji žrtava.
Ako postoje autentični videosnimci, svjedočenja preživjelih, iskazi obitelji i drugi materijalni dokazi, obitelji smatraju da bi nadležne institucije morale provjeriti sve navode i utvrditi individualnu odgovornost.
Za obitelji žrtava pitanje nije političko.
Oni traže odgovor na jednostavno pitanje: tko je zarobio njihove najbliže, tko ih je odveo i tko ih je ubio?
Desetljeća nakon rata, mnoge obitelji još uvijek žive s posljedicama gubitka svojih najbližih i osjećajem da njihova pitanja nisu dobila konačan odgovor.
Obitelji ne traže osvetu, nego odgovornost
Najbolniji dio cijele priče jest činjenica da obitelji ubijenih i danas javno podsjećaju na slučaj.
Njihov zahtjev, kako navode, nije osveta nego procesuiranje svih osoba za koje se u postupku utvrdi da su sudjelovale u ratnom zločinu.
Takav pristup važan je i za budućnost Bosne i Hercegovine. Ratni zločini ne bi smjeli biti predmet selektivnog sjećanja niti ovisiti o nacionalnosti žrtava.
Svaka žrtva ima pravo na istinu, a svaka osoba za koju postoje dokazi o sudjelovanju u ratnom zločinu mora imati pravo na pravičan sudski postupak.
Brdo – Zabilje kao podsjetnik na neriješene zločine u Središnjoj Bosni
Slučaj 14 zarobljenih Hrvata iz Viteza jedan je od primjera zbog kojih obitelji žrtava i danas traže odgovore.
Za njih rat nije završio predajom tijela njihovih najbližih. Ostalo je pitanje odgovornosti.
Zato se i danas vraćaju videosnimkama, svjedočenjima i dokumentima koji bi, smatraju, mogli pomoći u rasvjetljavanju događaja od 5. rujna 1993. godine.
Istina o Brdu i Zabilju ne bi trebala biti pitanje političkog interesa. Ona bi trebala biti predmet ozbiljne, neovisne i potpune istrage.
Obitelji ubijenih imaju pravo znati što se dogodilo njihovim najbližima, a javnost ima pravo očekivati da se ratni zločini istraže bez obzira na to tko su počinitelji i tko su žrtve.
