Tri desetljeća nakon završnih operacija Domovinskog rata, ponovno se otvaraju povijesna pitanja o događajima koji su prethodili Washingtonskom sporazumu i prekidu hrvatsko-bošnjačkog sukoba. U emisiji Domoljubne minute za HKM, kroz svjedočanstvo tadašnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića, objavljeni su detalji ključnih pregovora između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića početkom 1994. godine.
Granić u svojoj knjizi “Diplomatska oluja” opisuje dramatične diplomatske napore Hrvatske da zaustavi rat između Hrvata i Bošnjaka te stvori uvjete za kasnije oslobađanje okupiranih područja.
Mirovna konferencija u Beču i pokušaj zaustavljanja rata
Prema Granićevim zapisima, početkom siječnja 1994. austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock organizirao je međunarodnu mirovnu konferenciju u Beču, u palači Hofburg.
Na konferenciji su sudjelovali međunarodni posrednici David Owen i Thorvald Stoltenberg, predstavnici stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (osim Kine), UNHCR-a, Međunarodnog Crvenog križa te brojnih međunarodnih institucija.
Granić navodi kako su upravo tada on i tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić, uz potporu njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela, dogovorili organizaciju izravnog sastanka predsjednika Tuđmana i Izetbegovića.
Bad Godesberg: Dva dana pregovora bez dogovora
Sastanak je održan 10. i 11. siječnja 1994. u njemačkom Bad Godesbergu uz nazočnost američkih predstavnika, zapovjednika NATO-a i međunarodnih diplomata.
Granić ističe kako je cilj bio najprije postići prekid hrvatsko-bošnjačkog sukoba, a potom otvoriti razgovore o oslobađanju okupiranih područja i trajnom miru u Bosni i Hercegovini.
Iako nije postignut konkretan sporazum, sastanak je, prema njegovim riječima, bio iznimno važan jer je američkoj administraciji pokazao da Hrvatska ozbiljno zagovara mir i političko rješenje sukoba.
Tuđman upozoravao na položaj Hrvata u srednjoj Bosni
Najdramatičniji dio Granićevog svjedočanstva odnosi se na razgovor između Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića o položaju Hrvata u srednjoj Bosni.
Kako piše Granić, predsjednik Tuđman posebno je upozorio na tešku situaciju hrvatskog stanovništva te izravno pitao Izetbegovića može li zaustaviti ofenzivu Armije BiH na hrvatske enklave.
Odgovor ga je, tvrdi Granić, duboko iznenadio.
Prema njegovim riječima, Izetbegović je odgovorio kako su generali Armije BiH odlučili zauzeti srednju Bosnu te da on više nema mogućnost zaustaviti njihove vojne operacije.
“Armija BiH ima više od 200 tisuća vojnika”
Granić navodi da je tijekom službenog ručka Izetbegović izjavio kako Armija BiH raspolaže s više od 200.000 vojnika te da vjeruje kako može osloboditi cijelu Bosnu i Hercegovinu.
S druge strane, Franjo Tuđman nastavio je inzistirati na pregovorima, upozoravajući da će nastavak rata donijeti nove ljudske žrtve te da je politički sporazum jedini održivi izlaz.
Prema Granićevom svjedočenju, Izetbegović je odgovorio da svaki rat nosi žrtve i kako su njegovi vojnici spremni ginuti za Bosnu i Hercegovinu. Povjesničar Dragan Vidović ističe da su ovi pregovori uslijedili nakon brojnih zločina tzv. Armije BiH nad Hrvatima u srednjoj Bosni, ali da su Hrvati uspjeli očuvati srednju Bosnu kao enklavu koja nije pala. “Nakon ovih pregovora američka strana će promijeniti svoju ploču i shvatiti da Hrvatska želi mir i svojim daljnim potezima će prisiliti Izetbegovića na potpisivanje Splitskog sporazuma kojim će Hrvatska ponovno pomoći snagama Armije BiH spašavanju Bihaćke enklave od novog genocida. Danas bošnjački povjedničari i analitičari preokreću istinu, predstavljajući tzv. Armiju BiH kao časnu vojsku koja nije činila zločine, dok inzistiraju na targetiranju cjelokupnog hrvatskog naroda kao zločinačkog” ističe Vidović.
Amerikanci zaključili da Hrvatska želi mir
Granić ističe kako nakon završetka sastanka američka strana nije ponudila novo rješenje, ali je stekla jasniju sliku o pozicijama Zagreba i Sarajeva.
Prema njegovim riječima, upravo su ti razgovori postavili temelje za kasnije intenziviranje diplomatskih aktivnosti koje su dovele do prekida hrvatsko-bošnjačkog sukoba i sklapanja Washingtonskog sporazuma.
