Sveučilišni profesor i komunikacijski stručnjak Božo Skoko osvrnuo se na društvenim mrežama na povijesni značaj Splitske deklaracije, potpisane 22. srpnja 1995. godine između predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana i predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića.
Prema Skoki, riječ je o jednom od najvažnijih političkih i vojnih sporazuma tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, kojim je formalizirana suradnja Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike BiH te spriječena humanitarna katastrofa u opkoljenom Bihaću.
Vapaj Alije Izetbegovića Hrvatskoj
Skoko podsjeća kako je sredinom srpnja 1995., nakon pada Srebrenice i Žepe, predsjednik BiH Alija Izetbegović uputio apel hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu za vojnu pomoć.
U tom trenutku Bihać je bio pod opsadom, a više od 200.000 civila nalazilo se u potpunom okruženju pod pritiskom snaga Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.
Nekoliko dana kasnije, uz potporu Sjedinjenih Američkih Država i Turske, Tuđman i Izetbegović u Splitu su potpisali Splitsku deklaraciju, dokument kojim je ozakonjena zajednička vojna suradnja Hrvatske i Bosne i Hercegovine protiv srpskih snaga.
Operacija “Ljeto ’95” otvorila put prema Oluji
Skoko ističe kako su već tri dana nakon potpisivanja deklaracije hrvatske snage pokrenule operaciju “Ljeto ’95”, tijekom koje su oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč.
Time je otvoren strateški pravac prema Kninu te je dio srpskih snaga bio prisiljen napustiti bihaćko bojište.
Prema njegovoj ocjeni, upravo je ta operacija stvorila ključne preduvjete za uspješnu provedbu vojno-redarstvene operacije Oluja, kojom je nekoliko dana kasnije oslobođen najveći dio okupiranog teritorija Republike Hrvatske.
Istodobno je, naglašava, spriječen planirani napad srpskih snaga pod nazivom “Vaganj”, čiji je cilj bio napad na jug Hrvatske i zapadnu Bosnu.
“Danas se povijesne činjenice pokušavaju zaboraviti”
Skoko smatra kako je zabrinjavajuće što se tri desetljeća kasnije, kako navodi, u dijelu političkog Sarajeva zanemaruje uloga Hrvatske u obrani Bosne i Hercegovine.
Podsjeća da je Hrvatska tijekom rata primila velik broj izbjeglica iz BiH, pružala vojnu i humanitarnu pomoć te sudjelovala u obrani teritorija Bosne i Hercegovine od srpske agresije.
Prema njegovim riječima, dio političkih krugova danas zanemaruje te činjenice i Hrvatsku prikazuje kao agresora, što smatra povijesno neutemeljenim.
Istodobno naglašava kako među Bošnjacima postoji velik broj ljudi koji, kako kaže, ne zaboravljaju povijesne okolnosti i smatraju da Bosna i Hercegovina može biti stabilna jedino uz punu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda.
Dayton i položaj Hrvata u BiH
Skoko se osvrnuo i na aktualne političke odnose između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Ističe kako Republika Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma, ima pravo upozoravati na probleme u funkcioniranju izbornog sustava u BiH.
Smatra da bi rasprava o izmjenama izbornog zakonodavstva trebala biti vođena argumentima, a ne političkim optužbama i međusobnim vrijeđanjem.
“BiH može uspjeti samo uz međusobno uvažavanje”
Zaključujući svoj osvrt, Skoko poručuje kako Bosna i Hercegovina može biti uspješna jedino ako se u njezinoj političkoj stvarnosti jednako uvažavaju Hrvati, Bošnjaci i Srbi.
Kao simbol zajedništva naveo je i sportske uspjehe, istaknuvši da zajednički rezultati dolaze kada se svi narodi osjećaju ravnopravno i prihvaćeno.
Prema njegovim riječima, upravo su međusobno poštovanje, dijalog i politička ravnopravnost ključni preduvjeti za stabilnu europsku budućnost Bosne i Hercegovine.
