Stradanje Hrvata travničkog kraja jedno je od najmanje istraženih poglavlja rata u Bosni i Hercegovini. O ratnim zločinima, prisilnim protjerivanjima i stradanju hrvatskih civila na području općine Travnik desetljećima se govori vrlo malo, dok su brojna svjedočanstva preživjelih ostala izvan fokusa javnosti.
Upravo zato Kockice TV nastavlja objavljivati autentična svjedočanstva preživjelih kako bi se sačuvala povijesna istina i sjećanje na događaje koji su obilježili život Hrvata u Središnjoj Bosni tijekom rata u BiH.
Dan kada je započeo egzodus hrvatskih sela
Dana 8. lipnja 1993. godine započeo je jedan od najtragičnijih dana za Hrvate travničkog kraja.
U koordiniranim napadima zahvaćena su brojna hrvatska sela: Ovnak, Brajkovići, Grahovčići, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, Podstinje, Gornje Maljine, Radonjići, Bukovica, Guča Gora te Donje i Gornje Putićevo.
Stotine hrvatskih obitelji ostale su bez svojih domova, a brojni civili prošli su kroz zarobljavanje, zlostavljanja i prisilni progon.
Više od tri desetljeća poslije, svjedočanstva preživjelih predstavljaju važan povijesni dokument o ratnim događajima u Središnjoj Bosni.
Potresno svjedočanstvo preživjele
U nastavku donosimo autentični iskaz svjedokinje S. V. (58), zabilježen 9. listopada 1993. godine.
Prije napada stigla je dojava da će se napasti Šušanj. Jedan sat prije napada sklonili smo van sela u podrum kuće Ivice Markovića. Tu nas je bilo 20-ak civila. Kad je počela pucnjava iznad sela odmah smo počeli bježati prema Ovnaku. Kad smo došli na Ovnak sklonili smo se u podrum kuće Zlatka Vuleta. Tu nas je bilo oko 70 civila i jedan ranjeni vojnik Ilija Marković, koji je bio ranjen u ruku.
Kad smo došli u ovu kuću ubrzo zatim došli su muslimanski vojnici. U podrum ih je ušlo 4 i rekli su nam, tišina. Pitali su nas odakle smo, kad smo rekli da smo iz Šušnja jedan je upitao ima li itko sa strane. Svi su bili namazani crnim bojama preko lica. Rekli su, nitko vas neće dirati i zatvorili su vrata i izišli. Poslije pola sata u podrumu je postalo zagušljivo i vikali smo da otvore vrata, što su i učinili. Otvorili su neko vrijeme i ponovo zatvorili. Kasnije su opet ušli i rekli nam da idemo u neku garažu gdje smo se i premjestili. Iliju Markovića onda su počeli maltretirati i jedan koji ga je poznavao rekao mu je: “Ako te itko ubije, ja ću te ubiti.” Malo potom su izveli Iliju i rekli mu, odvest ćemo te u bolnicu i odveli su ga.
Iz te garaže nas su odveli u Poljske u školu gdje smo i prenoćili. Sutradan je došao jedan vojnik i rekao da se možemo vratiti u selo i da će nas njihova policija čuvati. Kad smo se vratili u selo bilo je puno vojske koja je hodala po selu i iz kuća na naše oči iznosili sve što je bilo u kućama i trpali u traktor. Tu mi je prišao jedan musliman mladić iz Vrselja i rekao nam da su jučer pobijeni svi starci u selu. Također je rekao da je Ilija ubijen i da ne ostajemo ovdje nego da kupimo stvari i da idemo. Tu nam je vojska počela psovati i govoriti da će nas pobiti i da se
odmah kupimo. Mi smo se vratili u Poljske.
U selu je bilo MOS-ovaca i onih sa oznakama Armije BiH. Dosta ih je bilo bradatih i čudnih, a bilo je tu i naših komšija koji su ipak bili fer prema nama i nisu nas maltretirali. Kasnije sam saznala od Ivane Marković da je ona vidjela Iliju Marković na jednoj livadi kako leži mrtav.
Nekoliko dana poslije toga otišli smo u Zenicu, a iz Zenice putem razmjene stigla sam u Busovaču gdje su mi bila djeca.
Izjavu sam slušala u diktatu, smatram je svojom i kao takvu vlastoručno potpisujem.
Dana, 09. listopada 1993.
