Stradanje Hrvata travničkog kraja jedno je od najmanje istraženih poglavlja rata u Bosni i Hercegovini. O brojnim zločinima, prisilnim protjerivanjima i stradanju hrvatskih civila na području općine Travnik desetljećima se govorilo vrlo malo, a brojna svjedočanstva ostala su izvan fokusa javnosti.
Kako bi sačuvao povijesno sjećanje i dokumentirao iskustva preživjelih, portal Kockice TV nastavlja objavljivati autentična svjedočanstva osoba koje su preživjele ratna događanja u Središnjoj Bosni.
8. lipnja 1993. – dan koji je promijenio živote brojnih hrvatskih obitelji
Dana 8. lipnja 1993. godine započeo je jedan od najtežih dana za Hrvate travničkog kraja.
U koordiniranim napadima zahvaćena su brojna hrvatska sela, među kojima su Ovnak, Brajkovići, Grahovčići, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, Podstinje, Gornje Maljine, Radonjići, Bukovica, Guča Gora te Donje i Gornje Putićevo.
Prema iskazu svjedokinje K. H. (64), nekoliko dana prije napada pojedini Hrvati dolazili su u selo i pozivali civile koji su se ranije sklonili u Grahovčiće da se vrate svojim kućama.
Istodobno su, kako navodi, obilazak sela obavljali i pripadnici tadašnjeg MUP-a, raspitujući se o sigurnosnoj situaciji i mogućem prisustvu muslimanskih postrojbi i mudžahedina.
Nekoliko dana prije napada dolazili su pojedini ljudi Hrvati i pozivali na povratak civile koji su ranije iz sela izišli i otišli u Grahovčiće Dolazio je Marko Marković sin Vlade i Fako Rođar koji su tražili da se vojska iz Šušnja preda i položi oružje, međutim naši su to odbili. Civili su se
ipak iz Grahovčića vratili u Šušanj. Par dana prije napada pripadnici MUP-a obilazili su selo i naše položaje. Pitali su ima li u blizini muslimana, dali ih se bojimo i ima li mudžahedina.
Rano ujutro 8.6.1993. godine oko 3,00 sati počela je pucnjava. Civilno stanovništvo sklonilo se u jednu kuću van sela u pravcu Ovnaka.
Stari ljudi koji nisu mogli bježati ostali su u selu, a među onima za koje znam da su ostali bili su: Ilija Vidošević, Niko Vidošević, Drago Vidošević, Ante Vidošević, Vlado Marković, Anto Marković, Stanko Kozinić, Drago Kozinić, Ilija Marković. Kada smo vidjeli da će selo pasti neki su nastavili bježati prema Ovnaku međutim sve je već bilo kasno. Oko 10,00 sati začuli smo galamu i vrisku MOS-ovaca. Uletjeli su u kuću psujući nam sve i svašta. Među nama je bio i jedan vojnik, Jordan Vidošević, sin Tome. Našli su ga
skrivenog, izveli ga ispred kuće, a malo potom začuli su se pucnji. Tu je bila i Jordanova majka
koja je plakala i molila za sina.
Međutim, samo su je psujući odgurnuli. Iz te kuće otjerali su nas na Ovnak i zatvorili kod nekog lagera. Tu smo bili oko 2 sata, a zatim su nas odveli u Poljske i zatvorili nas u Osnovnu školu. Tu nas je bilo preko stotinu žena, djece i staraca. U školi smo prenoćili, a ujutro su došli neki uniformirani ljudi koje ne poznajem i pitali nas hoćemo li ići u Zenicu ili se vratiti kućama u selo Šušanj. Odlučila sam da se vratim kući. Vratila sam se u selo ali tamo sam zatekla sve do temelja opljačkano. Nekoliko kuća i štala bilo je zapaljeno. Pošto tu nisam imala više gdje
živjeti otišla sam kćerki u Zenicu.
Pošto je već i tamo bilo neizdrživo dana 15.9.1993. godine putem razmjene stigla sam u Busovaču jer tu su mi od ranije kćerka i zet. Zaboravila sam reći da su nekoliko sati prije napada Božo i Mirko Marković otišli iz sela u Zenicu. Kasnije su Božo, Mirko, Stipo i Mijo
Marković sa CZ kupili leševe po selu. Izjavu sam slušala u diktatu, smatram je svojom i kao takvu vlastoručno je potpisujem.
