Dana 8. lipnja 1993. godine započeo je jedan od najtežih dana u novijoj povijesti travničkih Hrvata. U koordiniranim napadima na hrvatska sela na području općine Travnik stotine obitelji izgubile su svoje domove, a brojni civili prošli su kroz zarobljavanje, zlostavljanja i progon.
Na udaru su se našla hrvatska naselja Ovnak, Brajkovići, Grahovčići, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, Podstinje, Gornje Maljine, Radonjići, Bukovica, Guča Gora te Donje i Gornje Putićevo.
Trideset i tri godine kasnije, svjedočanstva preživjelih i dalje podsjećaju na strahote koje su obilježile život hrvatskog stanovništva Središnje Bosne.
„Mjesecima prije napada osjećali smo da se nešto sprema“
Zaštićena svjedokinja V.Ž. (65) prisjetila se događaja koji su prethodili napadu na selo Čukle. Prema njezinim riječima, napetosti su se osjećale tjednima prije početka sukoba.
Mjesec dana prije napada muslimanskih snaga na Čukle mještani Hrvati Čukala nisu smjeli da se slobodno kreću prema Zenici i Travniku. Barikade su bile postavljene na putu prema Travniku i Zenici. Muslimani Gornjih Čukala zadnjih mjesec dana nisu htjeli da
razgovaraju sa nama, okretali su glave. Hrvati iz Čukala zbog nesigurnosti i straha za svoje živote su se iseljavali mjesec-dva prije napada muslimanskih snaga.
Ujutro 08.06.1993.god. napad muslimanskih snaga na Čukle je počeo u 4 sata. Bila sam u skloništu. U skloništu su bili još Ivo Erić i njegova supruga Zdravka, Ana Galić i ja. Nismo mogli izaći iz skloništa od pucnjave. Iz skloništa sam izašla ujutro oko 7 sati. Krenuli
smo da bježimo prema šumi. Naišli smo na komšije Muslimane pripadnike Armije BiH. Bili su namazani po licu blatom i bojama. Imali su crvene i crne trake preko čela. Sa mnom su bili Božo, Ana Galić, Zdravka Erić, Marijanović Marojka, Lauš Sarafina i njezina svekrva
Mara Lauš, 80 godina stara, Sarafinina dva sina Miroslav i Drago Lauš. Iznad Gornjih Čukala koje su Muslimani naseljavali, mjesto po imenu Ušice, tu nas je srela muslimanska vojska, bilo je stranaca, bradati, povezani, u maskirnoj uniformi, nisu pričali.
Ta vojska nas je postrojila da nas strijelja. Našla sam snage da kažem da nismo krivi i da nas ne tuku. Prolazeći kroz šumu Božo je nagazio na minu koja mu je odbila nogu. Zamolila sam komšiju OMERA LUKOVIĆA da ga prebacimo do bolnice, on je samo okrenuo glavu, više ga
nisam vidjela. Naoružana muslimanska vojska okružila nas je. Natjerala nas je da idemo ispred njih. Možda sam se udaljila 100 m, čula sam pucanj puške. Ja mislima da je Božo tada ubijen. Dotjerala nas je vojska u Gornje Čukle ( muslimanski dio ) u 19 sati uvečer. Tražila
sam nekog od komšija Muslimana da nam pomogne, nikog nije bilo.
Zatvorili su nas u kuću Peša Marinka. Tu sam zatekla Ivu Stojak i njegovu ženu Mandu te Gazibarić Ružu. Rekli su:”Evo, još smo ih skupili”. U toj kući su mi oteli 200 DEM i naušnice. Oduzimali su novce i zlato. Stojak Ivi je oduzeto 2000 DEM. U toj kući su naizmjenično dva po dva
uniformirana lica ispitivala nas, prijetili nam da ćemo biti pobijeni, da ćemo zaspati u pola noći za sva vremena. Spominjali su Ahmiće i šta su “naši” radili. Rekli su:”Svi ćete to vi platiti”. Oko pola noći su nas izveli ispred jedne garaže, postrojili uz zid. Bilo nas je 10-ero.
Htjeli su da nas strijeljaju. Iza nas se čuo govor, glas “bit ćete svi pobijeni, svi ćete zaspati”.
Uz zid smo stajali 10-15 minuta. Poslije su nas zatvorili u garažu veličine 22 metra. Nas 10 u garaži 22 metra. U garaži smo bili dan i noć. Garažu nisu otvarali do 13 sati sutradan. U 13 sati su otvorili garažu, donijeli kruh i vode. Vojnik, pripadnik Armije BiH nam je održao
govor:”Sve ubiti i oteti hrvatsko, ubiti i od 1/2 kg muški hrvatsko dijete”.
Oko 17 sati izveli su iz garaže dva mladića braću Lauš Miru i Dragu i odveli ih malo dalje od garaže.. Mi u garaži smo čuli pucanj puške. Ubijeni su. U garaži smo ostali do 18 sati. Pred garažu je stao kombi, rečeno nam je da idemo kombijem do Ovnaka. Na Ovnaku ispred kavane postrojili su nas. Uključili su kasetu, njihovu muslimansku molitvu za dušu. Nešto su opet čekali. Jednom od Muslimana u policijskoj uniformi ( plavoj uniformi ) obraćala sam se govoreći da nam pomogne, da nas ostavi u životu. Rekao je:
“Redajte se na Ovnaku”. Pripadnici Armije BiH njih pet su nas postrojili za strijeljanje. Nekim pregovorom policajca sa komandirom MUJOM iz Brajkovića spašeni smo bili od strijeljanja. Komanda sa Ovnaka nije nam dozvolila da se vratimo svojim kućama. Pitala sam
gdje ima “našeg” naroda da idemo tamo. Rečeno nam je da ima jedna kuća Joze Markovića. Možete ići u tu kuću, rekli su. U kući sam zatekla još 80 Hrvata, svi su mi bili poznati. To su ljudi iz Šušnja. Ljudi iz Šušnja, muslimanska policija, svećenik Pero Karajica i Franjo
Križanac su tri dana od napada muslimanskih snaga na Čukle, župu Brajkovačku, sahranili 19 ljudi. Ja znam neke od njih: Marković Kažimir, Marković Vlado i Marković Zoran.
Neki od zatočenih su prešli sa Ovnaka u Zenicu kod rodbine. Ja sam ostala sa 4 žene mjesec dana. Sa mnom su bile: Galič Ana, Gazibarić Ruža i Marjanović Marojka. U vrijeme zatočeništva u kući Joze Markovića domaći Muslimani su noću dolazili maltretirati nas. Odvaljivali vrata, opkoljavali kuću, dolazili s noževima, psovali majku ustašku. Nakon mjesec dana pobjegla sam u Zenicu zajedno sa Anom, Ružom i Marojkom. U Zenici sam bila mjesec i pol.
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake
stranice.
Njezino svjedočanstvo danas ostaje jedan od brojnih iskaza koji svjedoče o stradanjima hrvatskih civila tijekom ratnih događaja u travničkom kraju 1993. godine.
Tri desetljeća poslije, sjećanje na žrtve, prognane i nestale i dalje živi među obiteljima koje su izgubile svoje domove i najmilije.
