Dana 8. lipnja navršile su se 33 godine od jednog od najtragičnijih događaja u novijoj povijesti Hrvata Središnje Bosne. Tog dana 1993. godine započeli su koordinirani napadi na hrvatska naselja na području općine Travnik, nakon kojih su tisuće hrvatskih civila bile prisiljene napustiti svoje domove.
Napadi su zahvatili Ovnak, Grahovčiće, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, Podstinje, Gornje Maljine, Radonjiće, Bukovicu, Guču Goru te Donje i Gornje Putićevo, ostavljajući iza sebe razorena sela, spaljene kuće i brojne ljudske tragedije.
Potresno svjedočanstvo preživjelog: „Mislio sam da me više nikada neće pustiti živog“
Zaštićeni svjedok A.G. (75) prisjetio se događaja koji su zauvijek promijenili njegov život.
Prema njegovim riječima, početkom lipnja 1993. godine selo Brajkovići našlo se pod snažnim napadom Armije BiH.
„Granate su padale sa svih strana. Nismo mogli izaći iz kuće. Moja supruga i ja ostali smo u svom domu jer smo vjerovali da nemamo razloga bježati“, prisjeća se.
Nakon povlačenja obrambenih linija HVO-a, njih dvoje su zarobljeni i odvedeni pred mjesnu crkvu zajedno s ostalim hrvatskim civilima.
„Zatvori vrata da se ne čuje pucanj“
Najdramatičniji trenutak dogodio se tijekom ispitivanja u njegovoj kući.
„Tražili su devize. Govorio sam da ih nemam. Udarali su me po glavi i rukama, a jedan mi je stavio cijev pištolja u usta. Rekao je drugome: ‘Zatvori vrata da se ne čuje pucanj’. Tada sam pomislio da je došao kraj i rekao sam: ‘Bože, u Tvoje ruke’“, svjedoči A.G.
Nakon premlaćivanja vraćen je među ostale zatočene civile.
Spaljene kuće i ubijeni civili
Dok su bili zatočeni pred crkvom, zarobljeni mještani promatrali su kako gore njihove kuće.
Prema svjedočenju, u plamenu su nestajali domovi hrvatskih obitelji koje su desetljećima živjele na tom području.
Istoga dana ubijeni su i civili Stjepan Bobaš (67) i Marko Josipović (56), koji prema iskazu svjedoka nisu bili naoružani niti su sudjelovali u borbenim djelovanjima.
Dva mjeseca zatočeništva
Nakon zarobljavanja, A.G. i njegova supruga zajedno s desecima drugih hrvatskih civila premješteni su u improvizirani pritvor.
„Bilo nas je 37. Spavali smo na podu. Većinom su to bili stariji ljudi iz Brajkovića, Ćukala i okolnih sela“, navodi.
Tijekom zatočeništva, prema njegovim riječima, zatočenici su bili izloženi vrijeđanjima, prijetnjama i psihološkom maltretiranju.
Razmjena nakon više od dva mjeseca
Nakon više od dva mjeseca zatočeništva, A.G. i ostali zatočenici razmijenjeni su 20. kolovoza 1993. godine.
Njegovo svjedočanstvo danas ostaje jedno od brojnih podsjećanja na stradanja hrvatskih civila tijekom ratnih sukoba u Središnjoj Bosni te na događaje koji su trajno obilježili kolektivno sjećanje travničkih Hrvata.
Tri desetljeća kasnije, uspomene na lipanj 1993. godine i dalje su bolne za mnoge obitelji koje su izgubile svoje najmilije, domove i život kakav su dotad poznavale.
