Dana 8. lipnja navršavaju se 33 godine od jednog od najtragičnijih događaja u novijoj povijesti travničkih Hrvata. Tog dana 1993. godine započeli su koordinirani napadi na više hrvatskih sela na području općine Travnik, nakon čega su tisuće civila bile prisiljene napustiti svoje domove.
Napadi su zahvatili Ovnak, Grahovčiće, Čukle, Orašac, Rudnik Bilu, Podstinje, Gornje Maljine, Radonjiće, Bukovicu, Guču Goru te Donje i Gornje Putićevo. Posljedice tih događaja i danas su duboko ukorijenjene u kolektivnom sjećanju Hrvata Središnje Bosne.
“Selo je gorjelo, ljudi su nestajali”
Zaštićeni svjedok M. (59) opisao je kako je 8. lipnja 1993. godine bio na dužnosti seoske straže u Brajkovićima kada su započeli napadi.
Prema njegovu iskazu, napad je krenuo iz pravca Grahovčića i Čukala, a zbog nedostatka naoružanja dio mještana vraćen je kućama. Tijekom noći svjedok je promatrao kako gore hrvatske kuće, dok su se civili skrivali u skloništima pokušavajući preživjeti.
U cijelosti prenosimo svjedočanstvo: 08.06.1993. godine sam bio na redovnoj dužnosti seoske straže na Stijenama u
Brajkovićima. 08.06.1993. je počeo napad muslimanskih snaga, najprije iz Grahovčića i pravca Čukala, počelo je sa svih strana. Pripadnici HVO su me zamijenili na dužnosti i poslali kući, jer svi nismo imali dovoljno oružja. Iz kuće, skloništa sam gledao kako
Muslimani napadaju na hrvatska sela. Ja sam bio u svojoj kući do večernjih sati.
Po prestanku pucnjave ( uvečer ), izišao sam da nahranim stoku. Vratio sam se u kuću da prespavam. Moja supruga nije smjela da spava u svojoj kući, otišla je kod Mare Barač. Iste večeri se vratila oko 22 sata, da me obavijesti da selo gori. Gorila je kuća Fabijana Josipovića. Otišao sam do Fabijanove kuće, nikoga nije bilo. Vratio sam se u svoju kuću, da spavam. Ujutro sam
ustao, probudio se oko 6 sati. Otišao sam u kuću Mare Barač. U kući Mare Barač sam zatekao: Maru Barač ( staru oko 60 godina ), Ivo Gašić ( 79 god. star ), Anđa Gašić ( Ivina supruga ) stara 68 godina, Ana iz Brda – Zabilje 63 godine stara. U Marinoj kući smo popili
kavu. Ja sam poslao svoju suprugu i Maru Barač prema crkvi, da vide imali li tko živ ili mrtav. Ja sam krenuo prema Srećinoj Bobaša kući.
Kad sam došao do Srećine kuće čuo sam neki razgovor u kući. Ja sam mislio da su u kući Srećo, šura Srećin Milko Lovrinović. Kada
sam došao u kuću, vidio sam dva vojnika s maslinasto zelenom uniformom, jedan je imao crnu pletenu kapu, drugi zelenu kapu, jednog sam poznavao, komšija kojemu ne znam ime. Govorili su meni „Napolje!“. Pitali su me gdje su „ovi“ pobjegli? ( misleći na bliže komšije )
Vratio sam se svojoj kući. Otišao sam da nahranim stoku, dok sam to radio vojska je došla ispod moje kuće. Bilo ih je dvojica. Meni nepoznatih. Bili su namazani crno plavom žutom bojom. Jedan je imao crni šešir, šareno-maskirnu uniformu. Oznaka posebnih nisu imali.
Meni su rekli: „Ruke u vis“. Rekli su da raskopčam košulju i da je podignem. Rekao mi je da idem u kuću, da donesem novac i oružje. Ja sam mu rekao da nemam ni novca, ni oružja, neka ide sa mnom ako nađe oružje u mojoj kući, neka me s njim ubiju. Prijetio mi je da će me
ubiti, ako mu ne donesen što je tražio. Kada je vidio da nemam ništa, udario me u leđa s cijevi od puške. Rekao je da idem ispred njega. Tjerao me jedan vojnik, drugi se vratio ( vojnik ) u Bobaša kuću. Mene je dotjerao do Ante Matković kuće. Dva vojnika isto obučena
kao ona što su bila kod moje kuće su me srela. Ovaj što je mene tjerao rekao mi je da je našao auto Kadeta. Ja sam bio vraćen opet uz pratnju dva vojnika, do „Kadeta“.
U Marinoj kući su me vojnici natjerali da odvaljujem vrata od podruma, gdje je bio smješten auto. U tom momentu je Mara počela plakati. Vojnik joj je zaprijetio da ne smije plakati. Kad sam istjerao auto, izašao na cestu, kod druge kuće su bile moje komšije HUSANOVIĆ EZO,
GRABUS FERID, ARNAUTOVIĆ KEMO i još ih je bilo dvojica kojima se ne mogu sjetiti imena. Svi su iz Han Bile ( muslimansko selo ). Oni su ušli u kuću Stipe Josipovića u kojoj je bila trgovina. Otvorili su pivo, nudili i mene. Dok smo pili pivu ušao je nepoznat i vojnik
sa šarenim maskirnim odijelom, oznaku nisam vidio. Rekao mi: „Kakvi ste vi Muslimani pa pijete?“. Svi smo ostavili neispijene flaše piva. Ti isti ljudi, moje komšije su me pitale: „Koji je ono čovjek mrtav kod Bobašove kuće?“. Rekao sam da ne znam. Rekli su: „Hajde vidi i
prepoznaj tko je“. Kad sam došao u Stjepana Bobaša kuću vidio sam da je mrtav pred svojom kućom.
Stipan Bobaš je rođen 1927. godine, nije bio ni u kakvim vojnim formacijama. Stipan je bio u poluležećem položaju s nogama koje su visile preko terase. Vidio sam mu potpuno slomljenu desnu potkoljenicu. Svukao sam ga s terase, zatvorio usta. S prednje strane glave
nisam vidio ranu, usta su bila puno otvorena, dok sam ga svlačio na zemlju, vidio sam ispod glave ( sa stražnje strane vrata ) veću količinu krvi. Smatram da mu se pucalo na usta. Sklopio sam mu ruke, zatvorio usta, pokrio dekom i ostavio ispred njegove kuće. Moje
komšije FERID, HEMO i EZO su me otjerali prema crkvi. Rekli su mi da će razgovarati s komandantom da nas ne tjeraju u KPD Zenica. Dok su se oni dogovarali, mene su natjerali da tovarim crkveno brašno, odijela, hranu, odjeću, sve se trpalo u hladnjaču mesnice Zmajevac
Kada su se moje komšije i komandir dogovorili, mene su otjerali u kuću Vlade Barača.
Komandant je bio niži rastom s maskirnom formom bio je domaći, ja ga ne poznajem. U kući
Vlade Barača sam zatekao moje komšije Hrvate:
Josipović Fabijan, 84 godine star
Josipović Nikica, Fabijanov sin
Batinić Manda, oko 70 godina
Lovrinović Jozo, oko 60 godina star
Gašić Anto, 65 godina star
Gašić Filomena, 67 godina stara
Milenković Ana, 80 godina
Gašić Ivo, 70 godina
Gašić Anđa, 68 godina
Barač Mara, oko 63 god
Šuman Ana, 55 godina stara
Peša Stipo, 49 god. star
U kući Vlade Barača smo bili od 9-12 sati 09.06.1993. godine. Bili smo zaključani. Stražar kojeg ja ne znam je naoružan čuvao vrata. Dok sam bio u kući Vlade Barača, kroz prozor sam vidio kako pljačkaju selo noseći televizore, radio aparate, bušilice, brusilice i odnose u
teretni kamion, koji je otišao u Zenicu. U međuvremenu, mene i još dvojicu su otjerali kući Mije Matoševića. Natjerali su nas da kopamo i zatrpavamo ubijene svinje.
Dok smo kopali, provocirali su nas vičući „Hoćete li Herceg-Bosnu?“. Kad smo to završili, vratili su nas ( dvojica ) ponovo u kuću Vlade Barača. Tu smo bili otprilike pola sata. Pred Vladinu kuću došao je kamion, okovan daskama, između dasaka je bio nabijen pijesak. Sve
su nas utrpali u taj auto. Dovukli su nas do kuće Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića sam zatekao moju ženu, Lovru i njegovu suprugu Jelu Šimić. U toj kući sam bio oko 2 sata.
Došao je GRABUS FERID s trojicom radnika:
DELIĆ HASAN
DELIĆ HALIL
HUSKIĆ FEHIM
Rekli su meni i još jednom da idemo s njima, da sahranimo mrtve Hrvate po Brajkovićima.
Došli su po Stipana Bobaša kuće. Pitao sam kako da sahranim Stipana. FERID je rekao samo ga zakopaj pred kućom. Rekao sam da idem po sanduk. Nije mi dozvolio. Stipan je sahranjen pred vratima svoje kuće. Kad smo ga sahranjivali FERID je rekao da vidim ima li
Stipo kakve dokumente. Ja sam ga pregledao i vidio sam mjesto gdje je Stipan ubijen.
Stipan je ubijen u spavaćoj sobi ispred prozora, vidio sam tragove krvi od spavaće sobe ( prozora ) do terase, gdje je bio dovučen. Stjepan je sahranjen. Molio sam FERIDA da mi dozvoli da zaštitim Stipana, da zemlja ne ide direktno na njega. Rekao je da uzmemo cjepanice, koso položene. Našao sam jedan komad najlona, zamotao ga, cjepanice poredao i zasuo zemljom. Kad smo sahranjivali Stipana, došao je visok uniformiran vojnik s maskirnim odijelom i velikim kožnim šeširom, meni nepoznat. Rekao FERIDU: „Što će Hrvati ovdje!“. Kad smo sahranili Stipana krenuli smo prema crkvi.
FERID je rekao da treba sahraniti Marka Josipovića, 59 godina starog, nije bio ni u kakvoj vojnoj formaciji. Iz crkve smo uzeli nosila. Otišli smo i donijeli Marka s Majdana ( Majdan je iznad crkve ) Primijetio sam da Marko nema desnog uha. Probijena mu je glava
i s jedne i s druge strane. Primijetio sam na desnoj strani grudi da ima ranu široku 4 cm. Kao ubod nožem. Najvjerojatnije da je glava probijena puščanim kundakom. Vidio sam udubljenje oko ušiju s jedne i druge strane. Bio je mokar po licu s desne strane, ležao je na
lijevoj strani. Prenijeli smo Marka s Majdana njegovoj kući. Marko je sahranjen u vrtu ispred svoje kuće. Zamotao sam ga u najlon, pokrio daskom, preko daske sam stavio debelu gumenu traku ( 2 cm debelu ).
U kući Lovre Šimića sam bio 68 dana. Muslimanska djeca i odrasli Muslimani su prolazeći pored kuće vikali da smo mi ustaše da nas treba napatiti pa tek pobiti. Razmjena zatočenih civila Hrvata, sela Brajković, Čukala i Podova je bila
16.08.1993.god. Razmijenjeno je 29. Ukupno nas je u kući bilo 37. Trojica su otišla u KPD
Zenica:
Peša Stipo
Marjanović Danko
Janković Ivo, zvani „Brico“
Dvojica su ostala u Brajkovićima: Lovro Šimić i supruga Jela.
Svojoj djeci u Zenicu otišli su:
Matković Anto
Matković Kata
Barač Luca
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake
stranice.
U Novoj Bili, 16.10.1993.
