Na današnji dan, 10. lipnja, navršava se godišnjica jednog od najtežih ratnih zločina počinjenih nad hrvatskim civilima tijekom sukoba u Bosni i Hercegovini. Na dječjem igralištu u viteškom naselju Podgradina 1993. godine minobacačka granata prekinula je djetinjstvo i živote osmero djece.
Tog kobnog dana petero djece poginulo je na mjestu, dok je troje preminulo od zadobivenih ozljeda u bolnici. Više djece je ranjeno, a neka su do kraja života ostala s trajnim tjelesnim invaliditetom.
Osam imena koja Vitez nikada neće zaboraviti
U tragediji su život izgubili:
🕯️ Boris Antičević (1983.)
🕯️ Dražen Čečura (1978.)
🕯️ Sanja Garić (1975.)
🕯️ Milan Garić (1981.)
🕯️ Velimir Grebenar (1981.)
🕯️ Augustina Grebenar (1984.)
🕯️ Sanja Križanović (1978.)
🕯️ Dragan Ramljak (1978.)
Njihova imena danas su simbol nevino stradalog djetinjstva i rana koje ni nakon više od tri desetljeća nisu zacijelile.
Tragedija na dan potpisivanja primirja
Posebnu težinu ovom događaju daje činjenica da se tragedija dogodila upravo na dan kada je potpisan sporazum o prekidu sukoba između Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH.
Dan ranije u Kiseljaku sporazum su dogovorili general HVO-a Milivoj Petković i general Armije BiH Rasim Delić.
Prema sporazumu, od 14 sati 10. lipnja 1993. godine trebao je stupiti na snagu potpuni prekid vatre i obustava svih vojnih aktivnosti.
No samo nekoliko sati kasnije, oko 20:45 sati, minobacačka granata kalibra 120 milimetara pogodila je dječje igralište u Podgradini gdje su se igrala djeca.
Zločin bez kazne
Prema navodima hrvatskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata i obitelji stradalih, granata je ispaljena s položaja pod kontrolom Armije BiH.
Unatoč brojnim svjedočanstvima, dokumentima i višegodišnjim zahtjevima za procesuiranje odgovornih, za smrt osmero djece do danas nitko nije pravomoćno osuđen.
Obitelji žrtava i braniteljske udruge godinama upozoravaju da je riječ o jednom od najtežih neriješenih ratnih zločina nad hrvatskim civilima u središnjoj Bosni.
Sjećanje koje ne blijedi
Svake godine Vitez se prisjeća djece čiji su životi prekinuti u trenutku kada su se igrala na igralištu, daleko od bojišnice i ratnih djelovanja.
Njihova smrt ostaje trajni podsjetnik na stradanja civila tijekom rata u Bosni i Hercegovini te na važnost utvrđivanja pune istine i odgovornosti za sve ratne zločine, bez obzira na nacionalnost žrtava i počinitelja.
Više od tri desetljeća poslije, jedno pitanje i dalje ostaje bez odgovora: hoće li obitelji stradale djece ikada dočekati pravdu?
