Dana 8. lipnja 2026. navršavaju se 33 godine od jednog od najtežih i najtragičnijih dana u novijoj povijesti travničkih Hrvata. U ranim jutarnjim satima 8. lipnja 1993. godine postrojbe Armije Republike Bosne i Hercegovine pokrenule su koordinirani napad na niz hrvatskih naselja na području općine Travnik.
Napadi su izvedeni iz više pravaca prema hrvatskim selima Ovnak, Grahovčići, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, Podstinje, Gornje Maljine, Radonjići, Bukovica, Guča Gora te Donje i Gornje Putićevo.
Prema dostupnim svjedočanstvima i ratnoj dokumentaciji, nakon vojnih djelovanja uslijedila su masovna stradanja civila, protjerivanja stanovništva i uništavanje imovine, zbog čega je veliki broj hrvatskih obitelji bio prisiljen napustiti svoja stoljetna ognjišta.
Potresno svjedočanstvo preživjele žene
Posebno težinu ovim događajima daje svjedočenje zaštićene svjedokinje S.V., koja je 1993. godine, u dobi od 58 godina, opisala dramatične trenutke tijekom napada na selo Šušanj.
Prema njezinoj izjavi, neposredno prije napada stigla je dojava da će selo biti napadnuto. Mještani su se sklonili najprije u podrum kuće Ivice Markovića, a potom na Ovnak u podrum kuće Zlatka Vuleta, gdje se nalazilo oko 70 civila i jedan ranjeni pripadnik HVO-a, Ilija Marković.
Na današnji dan prije 33 godine započeo je masovni napad Armije RBiH na hrvatska sela u općini Travnik. Donosimo potresno svjedočanstvo preživjele žene.
Prije napada stigla je dojava da će se napasti Šušanj. Jedan sat prije napada sklonili smo van sela
u podrum kuće Ivice Markovića. Tu nas je bilo 20-ak civila. Kad je počela pucnjava iznad sela
odmah smo počeli bježati prema Ovnaku. Kad smo došli na Ovnak sklonili smo se u podrum
kuće Zlatka Vuleta. Tu nas je bilo oko 70 civila i jedan ranjeni vojnik Ilija Marković, koji je
bio ranjen u ruku. Kad smo došli u ovu kuću ubrzo zatim došli su muslimanski vojnici.
U podrum ih je ušlo 4 i rekli su nam, tišina. Pitali su nas odakle smo, kad smo rekli da smo iz
Šušnja jedan je upitao ima li itko sa strane. Svi su bili namazani crnim bojama preko lica. Rekli
su, nitko vas neće dirati i zatvorili su vrata i izišli. Poslije pola sata u podrumu je postalo
zagušljivo i vikali smo da otvore vrata, što su i učinili. Otvorili su neko vrijeme i ponovo
zatvorili. Kasnije su opet ušli i rekli nam da idemo u neku garažu gdje smo se i premjestili.
Iliju Markovića onda su počeli maltretirati i jedan koji ga je poznavao rekao mu je: “Ako te
itko ubije, ja ću te ubiti.” Malo potom su izveli Iliju i rekli mu, odvest ćemo te u bolnicu i odveli
su ga.
Iz te garaže nas su odveli u Poljske u školu gdje smo i prenoćili. Sutradan je došao jedan vojnik i
rekao da se možemo vratiti u selo i da će nas njihova policija čuvati. Kad smo se vratili u selo
bilo je puno vojske koja je hodala po selu i iz kuća na naše oči iznosili sve što je bilo u kućama i
trpali u traktor. Tu mi je prišao jedan musliman mladić iz Veselja i rekao nam da su jučer
pobijeni svi starci u selu. Također je rekao da je Ilija ubijen i da ne ostajemo ovdje nego da
kupimo stvari i da idemo. Tu nam je vojska počela psovati i govoriti da će nas pobiti i da se
odmah kupimo. Mi smo se vratili u Poljske.
U selu je bilo MOS-ovaca i onih sa oznakama Armije BiH. Dosta ih je bilo bradatih i čudnih, a
bilo je tu i naših komšija koji su ipak bili fer prema nama i nisu nas maltretirali. Kasnije sam
saznala od Ivane Marković da je ona vidjela Iliju Marković na jednoj livadi kako leži mrtav.
Nekoliko dana poslije toga otišli smo u Zenicu, a iz Zenice putem razmjene stigla sam u
Busovaču gdje su mi bila djeca.
Izjavu sam slušala u diktatu, smatram je svojom i kao takvu vlastoručno potpisujem.
