Na današnji dan prije 33 godine započeo je jedan od najtežih dana za Hrvate travničkog kraja. Donosimo potresni iskaz zaštićenog svjedoka koji je preživio napad na hrvatska sela i opisao dramatične događaje iz lipnja 1993. godine.
Dana 8. lipnja 2026. navršavaju se 33 godine od događaja koji su obilježili sudbinu brojnih hrvatskih obitelji na području općine Travnik. U ranim jutarnjim satima 8. lipnja 1993. godine započeli su napadi na više hrvatskih naselja, među kojima su bili Ovnak, Grahovčići, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, Podstinje, Gornje Maljine, Radonjići, Bukovica, Guča Gora te Donje i Gornje Putićevo.
Prema dostupnim svjedočanstvima i dokumentima iz ratnog razdoblja, stanovništvo je danima prije napada živjelo u strahu i neizvjesnosti. Jedan od sačuvanih iskaza dao je zaštićeni svjedok I.V., tada 48-godišnji invalid bez obje noge, koji je tijekom listopada 1993. godine opisao događaje kojima je osobno svjedočio.
06.06.1993. presječene su nam vodovodne cijevi u selu tako da smo ostali bez vode.
07.06.1993. od granatiranja našeg sela ostali smo i bez struje.
08.06.1993. počela je i pucnjava pješačkim naoružanjem po selu. Negdje oko 500 metara od
naših kuća smo se sastali u podrumu Slavka Vulete, jer je imao dobro sklonište, tu smo ostali
oko pola sata. Vidjeli smo da gori kuća Tomislava Markovića i tad smo otišli u podrum
Kazimira Markovića i tu smo se zadržali 15 minuta, kad je naša vojska rekla da se moramo
povući iz sela. Rekao sam porodici da bježe, a ja ako mognem da ću doći za njima.
Pošto sam invalid bez obje noge, nosim proteze oko 5,5 godina. Ja sam imao vozilo sa
preuređenim komandama da bi se koristio sa njim..
U tom momentu svi su se razišli, ja sam otišao do kuće Franje Martića jer mi je auto bio tu.
Upalio sam auto i povukao Danicu Marković sa djetetom u naručaju, cijelo vrijeme je
pucano po nama, granate su fijukale preko nas, PAM-ovi, PAT-ovi, ali smo srećom uspjeli se
izvući iz sela sporednim putem u pravcu Ovnaka.
Došli smo na Ovnak u kuću Joze Kafadera u podrum, a Danica i dijete su ušli u drugu kuću
Zlatka Vulete gdje su i ostali mještani iz Šušnja. U Jozinoj kući bilo nas je 12, ostali su
otišli prema Grahovčićima. Iz kuće Joze Kafadera nas je istjerao RAIF RIZVIĆ, bio je
MOS-ovac iz Konjevića zaseok Bukova Glava, zenička općina. Nogom je udario u vrata
ispaljujući jedan metak ispred mene, Kazmira i njegove supruge Franke Marković. Odmah
je počeo psovati: “Izlazite, majku vam ustašku, vi mislite nas Muslimane uništit, nećete to
doživit, ovo je naše, neće biti ustaško, vi nemate ovdje ništa!” Ja sam mu rekao: “RAIFE, jel’
došlo vrijeme da jedan drugog ubijamo, a zajedno u školu išli i zadaću prepisivali jedan od
drugoga?!” On kaže: “Izlazite gori, neka vas vaši ubiju!” Mi smo izišli. Rekao sam mu da me
ne goni dalje bez auta jer ja ne mogu hodati. On me je istjerao pred Jozinu štalu i Kazmira i
njegovu ženu isto. Franka je pala uz traktorsku prikolicu, snašlo je srce, Kazmir je govorio
RAIFU da joj donese vode, a on kaže: “Neću ti ja donijeti, idi ti pa joj donesi.” Kazmir je
ustao da donese vode, a RAIF mu je tražio da mu da oružje, mada ovaj nije imao, samo je
imao papir da mu je oduzet pištolj. Zatražio je pušku, Kazimir je rekao: “Pa čovječe,
nemam!”, a ovaj u bijesu prišao njemu na pola metra i ispalio mu u abdomen tri metka, tako
da je Kazmir pao uz Jozinu pušnicu, onda se okrenuo u pravcu Ovnaka i ispucao pun okvir,
a Franka se već osvijestila i rekla: “Što mi ubi Kazimira?!” On joj viče: “Šuti, ubiću i tebe!”
Meni je rekao: “Je li ovo tvoj auto?” Ja sam odgovorio: “Jest.” “Ajde vozi ga u Zenicu u
bolnicu, ranio sam ga!”, a ja sam sa izderao na njega: “Što si ga ranio?”, a on veli: “J… ga”.
On mi je sa Frankom stavio u auto Kazimira i vikao je svojim vojnicima da ne pucaju na
moj auto, a oni su bili 100 metara od nas. “Kako ću RAIFE dalje, ubiće me tvoji?”, a on veli:
“Neće moji, već tvoji.” Odvukao sam ga do škole u Poljske (zenička općina), svirao sam neće
li se ko pojaviti. Iza ćoška prodavaonice pojavio se jedan policajac, ja sam mu rekao da skine
mine sa mosta da prođem jer imam ranjenika. Sklonili su mine i rekli mi da se parkiram
ispred škole. Pitaju me: “Ko je ranjen?”, ja sam rekao, a oni su tražili od mene ličnu kartu i
rekli da iziđem i dam im ključeve, oni će ga voziti, a mene će u zatvor i Kazmirovu ženu.
Policajac visok, mršav proćelav, po imenu ISAK, uzeo mi je ključeve, ja sam ga molio da ga
ja vozim jer je invalidsko vozilo, da se on ne bi spetljao u komandama pa će poginuti. On
kaže: “Nemoj puno pričati nego idi u zatvor, a to je moj problem.” Pitao me je ko ga je ranio,
a ja sam rekao RAIF RIZVIĆ, a on pita ko je taj, a drugi veli: “Šta te briga.” Tu su nas dvoje
zatvorili u školi u improvizirani zatvor. Odvukli su Kazimira u bolnicu, kasnije su se vratili i
rekli: “Dovukli smo ga živog u bolnicu, a što će poslije biti ne znamo.” U zatvoru smo našli
još trojicu ljudi iz Konjevića. To su Ivo Hrgić, Zvonko Hrgić i Jozo Marković. Oni su nam
rekli da su bili pošli na pijacu i 500 metara od škole su ih zaustavili i tu zatvorili. Došao je
ISAK i još jedan policajac i tražio joj ličnu kartu, ona je počela tražiti po tašnici i on je rekao
daj meni, a ona je i dala. On je izvadio novčanik, izvadio pare i bacio joj novčanik, a u torbici
joj je bilo zlata i to joj je uzeo. Kad je on izišao, ona je vidjela da joj je sve uzeto. Do mraka
smo ostali tu i navečer oko 19:00 ili 20:00 sati doveli su iz župe Brajkovića župnika Franju
Križanca, kapelana Peru Karajicu i dvije časne sestre, Tikoslavu i Elzabelu, te Anu
Matošević – ženu Mije Matoševića. Poslije sat vremena doveli su žene, djecu i starije ljude
koje su našli u kući Zlatka Vulete. Svećenike, časne sestre i Anu su odmah otpratili u
Zenicu, jer su oni bili sa svojim vozilom. Tada su razdvojili žene i djecu od muškaraca, njih
su stavili na sprat, a mi smo ostali u prizemlju. Navečer oko 22:00 sata došao je jedan vojnik,
crn sa crnim naočalama, sa crnom bujnom bradom, držao je pušku u rukama. Govorio je:
“Ovo su ustaše, ovo treba pobiti, ova zemlja neće biti vaša!”. Na polasku govorio nam je:
“Alah imanet”, a mi smo svi ćutali, drugi put je ponovio: “Alah imanet” na to je Mato
Vidošević (rođen 1920.) odgovorio “Alah imanet, a on na to: “Svi u jedan glas” i mi smo
morali svi odgovoriti. On nas je napustio i otišao, a čuvar će na to: “Eto vidiš kakvih ljudi
ima, provokatora.” Uvečer oko 24:00 nailazi jedna grupa vojnika i viču: “Evo ustaša, to treba
pobiti!” Virili su kroz prozor i tako su nas vrijeđali, a ja sam skinuo proteze, a jedan je
provirio i rekao: “Eno i onaj bez nogu, j… ti njega.” Ostali smo tu cijelu noć.
Ujutro 09.06.1993. u 10:00 sati su nas pustili i rekli da su nam kuće provaljene da se ne bi
iznenadili, pitali su ko hoće kući, ko hoće u Zenicu i mi smo krenuli kući, obećali su mi
vratiti auto, sačekao sam jedan sat, u to je dovučen moj auto, ali vojnik koji ga je vozio rekao
je: “Ja ga ne dam ni Bogu dok ne obavim zadatak.”
Jedan vojnik ENVER SPAJIĆ me je odvukao nazad kući. Tada sam vidio da su me pokrali.
Jedan grupa naoružanih vojnika je naišla kraj kuće i rekla da nemamo što tražiti, a oni su po
selu pljačkali i odvlačili električne aparate, video, televizore itd..
Bez ikakve zaštite bojali smo se zadržati u selu i tako smo otišli u Zenicu. Od 09.06.1993. do
25.08.1993. bio sam u Zenici, a poslije došao u Busovaču.
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno, a njegovu autentičnost i provjerljivost svjedočim svojim
potpisom na svakoj stranici.
Busovača, 12. listopada 1993.
