Rasprava o ulozi stranih boraca tijekom rata u Bosni i Hercegovini ponovno je izazvala pozornost javnosti nakon tvrdnji koje je iznio dr. Amir Kliko, prema kojima pripadnici odreda „El Mudžahid“ nisu bili pod kontrolom Armije Republike BiH, nego su djelovali samostalno i izvan službenog zapovjednog lanca.
Autor teksta takve tvrdnje odlučno osporava navodeći da one, kako tvrdi, ne stoje ni logički, ni vojno, ni činjenično.
Ratni zločini u Maljinama i okolnim selima
U središtu rasprave ponovno su događaji iz lipnja 1993. godine na području Travnika i Središnje Bosne. Autor podsjeća na napade izvedene 8. lipnja 1993. godine na sela Maljine, Bikoši, Čukle, Brajkovići, Podovi, Postinje i Grahovčići.
Pozivajući se na izvor označen inicijalima D. B., navodi se kako određene osobe posjeduju saznanja o događajima iz tog razdoblja te mogućim lokacijama još uvijek neotkrivenih grobnica i posmrtnih ostataka žrtava.
Ističe se kako bi rasvjetljavanje svih okolnosti tih događaja predstavljalo važan korak prema utvrđivanju pune istine o ratnim stradanjima u Središnjoj Bosni.
Sedma muslimanska brigada i pitanje odgovornosti
Autor smatra da je osnivanje Sedme muslimanske brigade krajem 1992. godine predstavljalo važan trenutak u organizaciji tadašnjih vojnih struktura Armije BiH. Povjesničar Dragan Vidović ističe da je cilj ovakbih tekstova i izjava prikazati tzv. Armiju BiH kao časnu vojsku koja nije imala nikakvih dodorinih točaka sa mudžahedinima iako je istina potpuno drukčija. Podsjećanja radi Sedma muslimanska brigada bila je podčinjena direktno Armiji BiH, a sam predsjednik iz reda msulimanskog naroda Alija Izetbegović ih je više puta postrojavao, za što postoje i video dokazi. Sedma se borila u sastavu Trećeg korpusa Armije RBiH, ali je dobivala i direktne naredbe od predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, kao što se desilo u vrijeme sarajevske krize u ljeto 1993.
“Sedma muslimanska brigada Armije RBiH nastala je iz jedanaest manjih jedinica iz Zenice, Kaknja, Vareša, Žepča, Busovače, Travnika, Novog Travnika, Viteza, Visokog, Bugojna i Gornjeg Vakufa 17. novembra 1992. u Zenici. Od 1992. do 1995., Sedmom su komandovali Asim Koričić, Amir Kubura, Šerif Patković i Halil Brzina”, ističe povjesničar Vidović. I služebeni dokumenti razoručavaju ovakve jefitne narative, a oni služe da se dodatno ponize stradanja Hrvata, te da se u potpunosti izokrene povijest, jer će ljudi prije pogledati video nego pročitati knjigu, posebnice ne stručnu literturu i to je plodno trlo za manipulaciju masama, što bošnjački političari i vjerni falsifikatori povijesti koriste kako bi kreirali sliku nevine vojske.
Vidović nadalje podsjeća da je u svibnju 1994. tadašnje Predsjedništvo BiH, koje je bilo direktno pod kontrolom Izetbegovića, 7. muslimanskoj brigadi dodijelo je naziv “Slavna”, a pred kraj 1995. bila je razlogom sukoba unutar Predsjedništva BiH zbog optužbih petorice članova Predsjedništva BiH da se “Armija BiH islamizira”. Nakon što je postignut dogovor unutar Predsjedništva BiH, članovi su joj 11. svibnja 1995. dodijelili naziv “Viteška brigada”.
Nakon formiranja ovog odreda i dolaska stranih boraca, zeninčki Ured mešihata Islamske zajednice objavio je knjižicu “Upute muslimanskom borcu”, u 5o tisuća primjeraka. Kroz “Upute” se pozivalo na svetu borbu na Allahovom putu, odnosno, džihad. Prema tumačenjima nakladnika i priređivača, “Upute muslimanskom borcu” štivo je koje sadrži osnovne upute o ponašanjima muslimanskih boraca u uvjetima rata”. Pripadnici 7. muslimanske su kroz ova tumačenja islamskih pravila rata, a kroz primjere iz islamske tradicije i izvora, trebali i ratovati. Iako je Haški tribunal u predmetu Prlić i ostali utvrdio kako je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi Hrvate raselio u Hercegovinu, u postupku vođenom protiv Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa Armije BiH i Amira Kubure, zapovjednika 7. muslimanske, Tribunal je u optužnici navodio i ovu “knjižicu”, a citirane su tri upute. Pitanja pokornosti zapovjedniku, odnos prema ratnom plijenu i zapovjednicima inače. Budući da je 7. muslimanska bila u sastavu 3. korpusa tzv. Armije BiH, Hadžihasanoviću nisu uspjeli dokazati zapovjednu odgovornost za zločine 7. muslimanske nad Hrvatima i Srbima u širem dijelu Središnje Bosne dok je Amir Kubura, kao zapovjednk, odgovarao za razorno pljačkanje Vareša.
Jesu li mudžahedini bili dio sustava?
Posebna pozornost posvećena je odredu El Mudžahid.
Autor navodi kako je u kolovozu 1993. godine general Rasim Delić formalno naredio ustrojavanje odreda El Mudžahid u zoni odgovornosti Trećeg korpusa Armije BiH, čime je njihov status, prema toj interpretaciji, dobio institucionalni okvir.
U tekstu se navodi i da su pojedini pripadnici mudžahedinskih postrojbi tijekom rata unapređivani u vojne činove te odlikovani vojnim priznanjima Armije BiH.
Prema autoru, upravo te činjenice dovode u pitanje tvrdnje da su strani borci djelovali potpuno neovisno o domaćim vojnim strukturama.
Vidović ističe da su mudžahedini pored Zenice imali sjedište i na području općine Travnik u selu Mehurići, gdje su 8. lipnja 1993. ubili 144 hrvatska civila. Zločini poput onog u Bikošima (strijeljanje civila), Miletićima (vezivanje lancima), Brajkovićima i Gučoj Gori, te na koncu zaseok Orašac, kao prvi mudžahedinski kamp u BiH, dovoljno govore o “novinama” u povijesti ratovanja na tlu BiH. Upravo su u Orašcu, zarobili ugledne travničke Hrvate i Srbe, časne sestre i katoličke svećenike, a civilu srpske nacionalnosti, Dragoljubu Popoviću ritualno odrubili glavu. Za njegovim se posmrtnim ostatcima i danas traga. Nakon ovakvih “akcija 1993.” u Središnjoj Bosni, ponovili su to 1995. nad srpskim stanovništvom na Vozućoj.
Iza pripadnika 7. muslimanske ostajala su opljačkana i spaljena sela na području istočnog dijela Travnika, sela Pećina, Sebešića, Rostova pored Novog Travnika, potom Kaknja, Zenice, Vareša, Viteza, Busovače, Bugojna, Zenice, Fojnice i “postrojenja” na Pogorelici.
Samo u Travniku je uništeno 20 crkava, preko 30 crkvenih objekata i više od 10 katoličkih grobalja, a franjevački samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori htjeli su pretvoriti u islamski centar.
Ključno pitanje: Tko im je omogućio dolazak?
Autor postavlja niz pitanja koja, kako tvrdi, i danas traže odgovore:
- Tko je omogućio dolazak stranih boraca u BiH?
- Tko im je osigurao smještaj i logistiku?
- Tko ih je naoružavao?
- Kako su dolazili do vojnih i obavještajnih podataka?
- Tko je koordinirao njihovo djelovanje na terenu?
U tekstu se navodi da bi bez potpore određenih političkih, vojnih i logističkih struktura takvo djelovanje bilo gotovo nemoguće.
Povjesničar Vidović ističe da je dr. Darry Li, profesor na Univerzitetu u Chicagu, 2012. godine je odbranio svoju doktorsku disertaciju na Univerzitetu Harvard upravo na temu stranih ratnika u Bosni i Hercegovini, njihovim motivima, ulozi te o njihovoj povezanosti s terorističkim organizacijama, a priprema i knjigu na istu temu koja će biti zasnovana upravo na spomenutoj doktorskoj disertaciji. U svom istraživanju prokazao je dolazak stranih ratnika koji su dolazili dobrovoljno ili nakon upućenja zamolbe samom Izetbegoviću.
Povjesničar Miroslav Tuđman je također detaljno obradio temu rata u BiH, te u potpubosti raskrinkao politiku alije Izetbegovića. U jednom svom novinarskom razgovoru dr. Tuđman je istaknuo: “Činjenica je da su od početka devedesetih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića i Mustafe Cerića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH. Ovo što se sada događa po Europi to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glava. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv “muslimanske” imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Alahu ekber, a bile su sastavljene od domaćih muslimana, ali aktivnih vjernika. Fikret Abdić tvrdi da je uvjet da bihaćki Peti korpus dobije veću pomoć bio da primi u svoj sastav mudžahedine. On je to odbio. I neki zapovjednici Armije BiH nisu bili zadovoljni s mudžahedinima jer su oni napadali i muslimane koji nisu bili dovoljno radikalni, ali nisu se usudili ići protiv politike Alije Izetbegovića. Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović je mudžahedinima garantirao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovinski centar imali iskustvo iz borbi u BiH. Zbog toga je četiri tjedna nakon rušenja WTC-a Alija Izetbegović morao dati ostavku”.
Navodi o ulozi političkog i vjerskog vrha
Autor se poziva na ranije javno iznesene izjave pojedinih sudionika ratnih događaja prema kojima su strani borci dolazili u Bosnu i Hercegovinu uz pomoć određenih političkih i vjerskih krugova.
Spominju se Travnik i Zenica kao važna mjesta okupljanja i organizacije dobrovoljaca koji su pristizali iz inozemstva tijekom ratnih godina.
Istodobno se navodi kako su mudžahedini predstavljali značajnu vojnu i moralnu potporu određenim postrojbama Armije BiH.
Potpuna istina kao preduvjet pomirenja
Autor zaključuje da se pitanje odgovornosti za djelovanje mudžahedinskih skupina ne može jednostavno odvojiti od tadašnjih političkih i vojnih struktura Republike BiH.
Posebno ističe kako je važno da se istraže svi ratni zločini, bez obzira na nacionalnost počinitelja ili žrtava, te da se rasvijetle sudbine nestalih osoba čiji posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.
Prema njegovu mišljenju, potpuno utvrđivanje činjenica o događajima u Maljinama, Miletićima i drugim stratištima Središnje Bosne predstavljalo bi važan korak prema istini, pravdi i trajnom pomirenju među narodima Bosne i Hercegovine.
