Ljeto 1993. godine ostalo je jedno od najmračnijih razdoblja za Hrvate srednje Bosne. Tijekom sukoba između Armije BiH i HVO-a brojna hrvatska sela na području Travnika, Novog Travnika, Viteza, Busovače i Kiseljaka našla su se pod snažnim napadima, a tisuće hrvatskih civila bile su prisiljene napustiti svoje domove.
Među njima bio je i zaštićeni svjedok A.G. (75), koji je još 1993. godine dao detaljan iskaz o događajima u selu Brajkovići kod Travnika.
Njegovo svjedočanstvo otkriva strahote koje su doživjeli preostali hrvatski civili nakon pada sela.
Početkom šestog mjeseca 1993. godine u jutarnjim satima, izvršen je napad Muslimanske
vojske sa svih strana. Napad je izvršen sa područja Zenice. Najmanje 5 – 6 granata palo je
poviše moje kuće, a fijukalo je i streljivo, tako da nisi bio u stanju izaći napolje. Ja sam u
svojoj kući bio sa svojom ženom, starom 70 godina. Granate su padale na području gdje su se
nalazile hrvatske kuće u Brajkovićima. U Brajkovićima je miješan sastav pučanstva;
Muslimanima i Hrvatima. Kuće su nam grupirane odvojeno. Hrvatskih domaćinstava je bilo
70, a muslimanskih 30. HVO je organizirao obranu u crti od Ovnaka do Čukala, pa prema
Han Biloj. U 12,00 sati, zbog njihove brojčane nadmoćnosti, HVO je bio primoran na
povlačenje. Kasnije, kada sam bio u logoru, na hrvatskom radiju sam čuo da je bilo oko 7
tisuća Muslimanske vojske, pri napadu. HVO se sa civilnim pučanstvom preko rudnika na
Šarice povukao prema Novoj Biloj. Ja sam sa svojom ženom ostao u kući.
Oko 18,00 sati, istoga dana napada Muslimanske vojske, ja sam sa svojom suprugom bio kod
susjeda Fabijana Josipovića. Mi nismo htjeli bježati, jer smo smatrali da nemamo zašto.
Kada smo se vraćali kući susreli su nas dvojica bojovnika Armije BiH. Rekli su: „Stoj, ruke u
vis!“ Mi nismo htjeli bježati, jer smo smatrali da nemamo zašto. Kada smo se vraćali kući
susreli su nas dvojica bojovnika Armije BiH. Rekli su: „Stoj, ruke u vis!“ Mi smo to uradili.
Supruga i ja smo primijetili kako muslimanski bojovnici obijaju kuću Matković Ante, a
drugi kola Gašića Zorana. Odveli su nas do crkve. Odatle smo vidjeli kako gori preko 20
kuća: Matošević Marka, Matošević Nade, Klarić Ante, Klarić Stipe, Barbić Marijana,
Barbić Luce, Josipović Fabijana i druge dvije nama nepoznate kuće. Tu su, pred crkvom
muslimanski bojovnici vršili vjerske obrede. Kada su završili obrede, ona dvojica istih
bojovnika su mene otjerali kući, a žena je ostala u crkvi zajedno sa ostalim preostalim
mještanima. Kada smo došli u moju kuću, počeli su sa ispitivanjima i fizičkim
zlostavljanjima. Pitali su me: „Gdje su devize.“ Ja sam im rekao da nemam deviza. Potom su
mi skinuli sat sa ruke. Počeli su me udarati. Udarali su me pištoljem po ruci, glavi i stavljali
mi cijev od pištolja u usta. Rekli su mi: „Za tri minuta moraš reći gdje su devize.“ Ja sam im
rekao, da nemam. Muslimanski bojovnik, koji mi je držao cijev od pištolja u ustima, rekao je
ovom drugom: „Zatvori ta vrata da se ne čuje pucanj“. Ja sam sebi rekao „Bože u Tvoje
ruke.“ On je izvadio cijev pištolja iz usta, nakon što sam mu ponovio da nemam deviza.
Izveli su me napolje, a jedan od njih me udario kundakom od puške, tako da sam jauknuo od
bola. Potom su me doveli u crkvu. Moja žena je primijetila da sam krvav iza vrata. Pitala me
je: “Šta su ti uradili?“ ja sam joj sve rekao. U crkvi nas je bilo zatočeno oko dvadesetoro. Oko
1 sat došli su i izmjestili su nas u jednu sobu u kući susjeda Baraća Vlade. Sutra ujutro oko
10 sati došla su naša trojica susjeda Muslimana: GRABUS FERID, star oko 41 godinu,
ARNAUTOVIĆ KEMO, star oko 32 godine i SANO, ne znam mu prezime, star oko 45
godina. Rekli su nam: „Izmjestit ćemo vas u kuću Lovre Šimića, tu ćete ostati dva-tri dana,
pa ćete se najvjerojatnije vratiti u svoje kuće. Međutim, mi smo ostali tu zatočeni nešto više
od dva mjeseca. Spavali smo na podu, a bilo nas je 37 zatočenih. To su bili većinom stare
osobe iz sela: Brajkovići, Ćukile i Podovi. Trojici zarobljenih bojovnika HVO su otjerani u
KP dom u Zenicu. Tu su bili zatočeni moji susjedi: Gašić Ivo i Anđa, Suman Marjan i
Ana, Josipović Fabijan i Nikica, Barač Filomina i Ljubo, Udovčić Mara, Josipović
Ljuba, Matošević Mara i Slavica, Matošević Zoran i drugi. Pijani bojovnici Muslimanske
vojske, kada su nailazili pored zatvora psovali su nam: „Majku ustašku“ i vikali: „Hoćete li
Herceg-Bosnu, gdje vam je Boban i dr“.
Isti dan kada su muslimanski bojovnici ušli u selo, ubili su: Stjepana Bobaša, star 67 godina
i Josipović Marka, star 56 godina. Obadvojica su bili naši susjedi i nisu ni prije bili
mobilizirani u vojski. Ubijeni su nenaoružani u svojim kućama. Zapovjednik Muslimanske
vojske je naredio da se zakopaju. Zakopani su pored kuće.
Razmijenjeni smo 20. 08. 1993. godine i trenutno sam prognanik sa suprugom
