Ljeto 1993. godine ostalo je trajno urezano u kolektivno sjećanje Hrvata srednje Bosne kao jedno od najtragičnijih razdoblja tijekom rata u BiH. Nakon napada i progona hrvatskog stanovništva iz Konjevića, Brajkovića, Šušnja i Ovnaka, brojna sela ostala su gotovo pusta, a mnogi prognani Hrvati nikada se nisu vratili na svoja ognjišta.
U novom nastavku serijala o zločinima nad Hrvatima srednje Bosne donosimo potresno svjedočanstvo preživjelog mještanina Brajkovića, koji je detaljno opisao napad pripadnika tzv. Armije BiH na selo, pljačku, zlostavljanja civila i likvidacije starijih hrvatskih mještana.
U nastavku donosimo svjedočanstvo zaštićenog svjedoka N.J :
Utorkom, 08.06.1993. godine oko 13 sati, Jadranko Bobaš je bio u komandi HVO u
Grahovčićima, dojavio nam je da se civilno pučanstvo iseli iz Brajkovića. Napad
muslimanskih snaga na selo Brajkoviće bio je oko 5 sati u jutro. Ja sam bio u svojoj kući sa
svojom porodicom. Oko Brajkovića, po selima Grahovčići, Ovnak, Čukle, su vođene borbe
čitav dan do uveče 12 sati .Bio sam kod kuće s ocem, hranio stoku. Majka, supruga s djecom
su izbjegli za Novu Bilu. Oko 19.30 sati su došli do moje kuće uniformirani ljudi, šarenom
maskirnom uniformom, sa amblemom ljiljani, bilo ih je dvojica. Kada su me našli, pitali su
me: “Kako se zoveš? Odakle si!” Rekao sam . Rekli su:”Otkud sada tu”. Rekao sam: “Ja sam
kod svoje kuće”. Pozvali su me iz moje bašče da izađem na cestu. Kada sam došao do njih
pozdravili su me sa Salem-alejkum. Ja sam odgovorio s par puta sa zdravo. Komandir, tako
se predstavio, rekao je da nije u redu pozdravljati sa zdravo, nego sa Salem-alejkum. Ja sam
bojeći se da me ne ubiju odgovorio alejkum al salam Merhaba. Potapšao me je po ramenu
rekavši mi da se ne trebam plašiti, da me vojska neće dirati. Rekao mi je da idemo prema
mojoj kući, gdje mi je bio otac. Na putu prema mojoj kući srela me je druga grupa vojnika.
Neki su imali šarene šalove oko glave i spuštene niz leđa. Namazanih lica raznim bojama, bili
su sa maskirnim uniformama, oznake su imali na lijevoj strani grudi crvena podloga preko
koje su ukrštene crne puške, drugi su imali ljiljane na nadlaktici. Neki su imali trake obješene
od pojasa niz hlače. Prolazili su po grupa po 3-4-5-. Ulazili su u kuće, pljačkali, od žena
skidali naušnice, otimali novac, satove. Meni su rekli da saberem ostale civile koji su ostali u
svojoj kući. Ja sam bio od Hrvata. Uz pratnju jednog muslimanskog vojnika, kojemu ne znam
ime, nepoznat mi je najvjerojatnije je od Zenice, poznavo sam:
- Gašić Antu starog 65 godina
- Ženu mu Finolemu, staru 70 godina
- Batinić Manda, stara oko 70 godina
- Lovrinović Jozo, star oko 55 godina
- Milenković Ana, stara 78 godina
- Josipović Fabijan 83 godine
Vojska mi je naredila da ih sve vodim pred crkvu. Nikom nisu dali da ponesu išta od odjeće i
obuće. Došli smo pred crkvu u Brajkoviće oko 20.30 sati 08.06.1993.godine. Pred crkvom je
bilo 50-tak vojnika pripadnika Armije BiH, MOS-ovaca i onih koji su izjavljivali da su
“gerila”. Mještani su posjedali ispred crkve na klupe. Dok sam sjedio ispred crkve, vojska je
pljačkala crkvenu kuću. Ustajao sam, hodao između vojnika. Jedan od njih me je upozorio da
sjednem da me ne bi netko od vojnika ubio. Došao je jedan vojnik sa šalom ( turban ) na
glavi, čučnuo je pred baku Anu Milenković, upitao je: “Bako jeli ti drago što je naša vojska
oslobodila ovo”, ona je pitala “Koja vojska sinko?”. Odgovorio joj: “Ustaška vojska bako”.
Baba je rekla: “Kako mi neće biti drago, kad sam i ja iz srca ustaša”. Jedan od vojnika je
viknuo da je treba strijeljati ili zaklati, što hoće. Ja sam molio da je ne ubiju. Nisu je ubili.
Ispred crkve su odveli Antu Gašića njegovoj kući, tražili su novac. Pitali ga, “gdje su ti
sinovi”. Rekao je u Austriji i Švicarskoj. Rekli su, mora da imaš novac. Rekao je da nema. I
da im nije dao. Vratio se u crkvu krvave glave. Anto je pričao da su mu pištolj stavljali u
usta, da su ga tukli pištoljem po lijevoj strani glave. I meni su oteli 3500 DEM. Dok su
mještani sjedili pred crkvom, jedan od komandira je uzeo pušku i pucao u zrak. Učio je
EZAN ( molitva ). Svi vojnici su odložili oružje, klanjali se pred crkvom. Kad su završili sa
klanjanjem, jedan od komandira me pozvao u crkvu, da nađem i upalim svijeće po crkvi. Ja
sam to uradio. Doveli su i ostale mještane u crkvu. Sjeli smo u prve klupe ( oko 7 mještana ),
vojska se sklonila ispred nas. Rekli su da se molimo Bogu, po svom zakonu ako hoćemo. Mi
smo se pomolili. Pozvali su mene na oltar, ponudili cigaretom, ispitivali me o vojsci. Koliko
smo je imali, pitali za vojsku sa strane, pitali za oružje. Ja sam rekao da nije bilo vojske sa
strane. Odgovorili su da smo slabi borci. Vratio sam se u klupe, sjeo sa svojim ljudima.
Pričali su da će nas voditi za KPD Zenicu. Tada je u crkvu stigao sa Han Bile tzv. KAJAN,
sin ASIMA ARNAUTOVIĆA. Pozdravio se sa nama. Odvela ga je vojska da pričekaju. Kad
je KAJAN otišao došao je meni jedan od zeničkih vojnika, rekao “Tvoje ti komšije kažu da si
dobar, da se ne trebaš plašiti”, da mi neće ništa faliti. Oko jedan sat poslije pola noći
odvedeni smo u kuću Vlade Barača, gdje smo prenoćili. U kući Vlade Barača sam zatekao
vojsku, pripadnike Armije BiH-a, nisam ih smio puno zagledavati. Oko 3 sata je doveden
Stipo ( Rude ) Peša iz Čukala, oko 50 god. star. Ujutro je dovedena oko ( 7-8 sati ) Barač
Mara, 60god.stara, Šuman Marijan 50 god. star, Šuman Ana ( Marijanova supruga ) oko
50 god.stara, Gašić Ivo, oko 70 godina star i supruga Anđa, 65 godina stara.
U kući Vlade Barača smo ostali do 12 sati. Tada je došao iz Han Bile LIKOVIĆ SENAD,
GRABUS FERID i ARNAUTOVIĆ KEMAL, pozdravili su se s nama i ponudili da nas
vode u kuću Lovre Šimića, ako dozvoli Zenička vojska. U dogovoru sa Zeničkom
komandom, prebačeni smo bili u kuću Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića nas je bilo 37 (
ukupno sa Lovrom i suprugom mu Jelom ). U kući Lovrić Šimića sam bio zatočen 75 dana.
Hranu su nam dovlačili iz Han Bile, muslimanska vojska, nešto hrane su dovlačili svećenici
iz Zenice, Franjo Križanac i Pero Karajica. Čuvala nas je straža muslimanske vojske.
09.06.1993. godine odveden sam ja i Marijan Šuman na ispitivanje u školu u Han Bilu. U
Han Biloj sam zatekao:
Janković Ivicu, 30-35 godina star
Marjanović Danko, 20 godina star
Peša Stipo, 50 godina star
Nas petorica prenoćili smo u jednoj maloj prostoriji u školi na betonu. Danko i Ivica su mi
pričali da su njih dvojica dvije noći spavali i hranili se u WC-u.
10.06.1993. godine smo pojedinačno ispitivani. Meni je zamjenik komandanta BEGIĆ,
imena se ne mogu sjetiti, HUSENINOV sin pogledao dokumenta i nije me puno ispitivao. Ja
sam vojno nesposoban, te nisam bio vojni obveznik. Mene i Marijana Šumana su nakon par
sati ispitivanja, vratili u kuću Lovre Šimića. Danko, Stipo i Ivica su došli iz Han Bile nakon
dva dana ispitivanja. Isti dan kada su vraćeni iz Han Bile, poslije podne oko 15 sati došao je
KEMAL ARNAUTOVIĆ i odvezao Stipu Peša autom u Gornje Čukle ( muslimanski dio
Čukala ). U sami mrak, Stipo se vratio oteknutih usana i otečenog lica, s izbijenim zubom.
Sutradan došao je u kuću Lovre Šimića GRABUS FERID s još par civila,
Muslimana:HASAN DELIĆ ALIJA DELIĆ, braća FEHIM HUSANOVIĆ i NEDŽAD
HUSANOVIĆ.
Došli su lopatama i krampom da idem sa još jednim da pokopamo ubijene Hrvate. Došao sam
kod kuće Stjepana Bobaša, koji je ubijen u svojoj kući u fotelji i prema vani, prema balkonu.
Neko od njih ( od muslimanske vojske ) ga je izvukao pred kuću na livadu. Stjepan je imao
oko 70 godina. Stjepana nisam prevrtao. Bio je sav u krvi. Kada sam ga nosio prema grobu,
bila mu je prebijana lijeva noga, potpuno. Noga je bila prebijena ispod koljena. Stjepana smo
sahranili u dvorištu njegove kuće. Grupa koja je sahranjivala Stjepana otišla je da sahrani
Marka Josipovića, oko 60 godina starog, nije bio vojni obveznik. Njegovo tijelo je nađena
na Majdanu, iznad crkve u Brajkovićima. Marka sam vidio. Ubijen je u desnu stranu grudi i
tragovi metaka su bili iznad desnog uha, manja rana, na lijevoj strani iznad lijevog uha je bila
rana veličine muške šake. Ležao je na lijevoj ruci na koju je iscurio mozak. Marka smo uzeli
na nosili, odnijeli ga u njegovo dvorište, sahranili ga. Klarić Anto ( Drage ), 70 godina star,
ubijen je kod svoje kuće, Muslimani su ga sahranili. Sahranjen je u rov, po priči, Civilne
zaštite Han Bile. Kuće po Brajkovićima su paljene: Josipović Fabijana, Barbić Luce,
Klarić Ante ( Dragin ), Klarić Anto ( Matin ), Klarić Stipe, Matošević Nade, Matošević
Marka, Peša Mirka je zapaljena štala, Barbić Luca se vodi kao nestala. Ona je 70 godina
stara, ja smatram da je Barbić Luca izgorila u kući. Alfonz Matković, 60 godina star,
invalid bez lijeve noge, krenuo je s autom Nike Matkovića. Kod Čekinih kuća presječen je
put, nisu mogli dalje prema Novoj Bili. Njegov sin, Stane Matković 25 godina star je htio da
ga nosi, uslijed pucnjave nije mogao. U toku povlačenja Alfons je ranjen i podlegao ranama.
Poslije 75 dana zatočeništva razmijenjen sam 16.kolovoza 1993.godine.
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake
stranice.
Nova Bila, 14.10.1993.
