Turbulentno razdoblje Domovinskog rata do danas obilježavaju kontroverze pa iste nisu zaobišle ni interpretaciju prošlosti vezane uz njega. Rat u Bosanskoj Posavini 1992. je, uz vukovarsku bitku, klasičan primjer spomenutih kontroverzi koje se vežu uz neznanstveni pristup interpretaciji prošlosti. Primjere ovakvom pristupu ratu u Bosanskoj Posavini možemo pronaći kod raznih publikacija prilikom čega se pristranim tumačenjima želi prezentirati znatno pojednostavljena slika.
Vojni aspekt ove teme, zapostavljen zbog političkog, do danas nije u potpunosti istražen, iako može dati realniju predodžbu ove „epizode“ Domovinskog rata u odnosu na nerealne naknadne konstrukcije. U zemljopisnom smislu prostor Bosanske Posavine definiran je kao ravničarski pojas BiH u porječju rijeke Save.
Proteže se uzduž njezina toka koji je, s bosansko-hercegovačke strane, na zapadu omeđen ušćem Une, a na istoku ušćem Drine u Savu. No od vremena raspada SFRJ i izbijanja rata upotreba pojma Bosanska Posavina gotovo se bez izuzetka koristi za označavanje tek onoga njezina teritorijalno kompaktnog dijela koji je pretežito nastanjen Hrvatima. Konkretno to su bile općine Bosanski Brod, Derventa, Odžak, Modriča, Gradačac, Bosanski Šamac, Orašje i Brčko. Prema ovakvoj koncepciji broj stanovnika Bosanske Posavine bio bi 319.593, od toga su Hrvati činili 133.467 ili 41,76 posto, Muslimani – Bošnjaci 70.907 ili 22,19 posto, Srbi 88.484 ili 27,69 posto, Jugoslaveni 18.145 ili 5,68 posto i ostali 8.590 ili 5,68 posto. Iz uvida u brojčanu nacionalnu zastupljenost i veličine etničkih prostora, uočljivo je da je etnička Posavina imala pretežito hrvatski karakter.Borbe za Bosansku Posavinu vođene su tijekom sedam mjeseci, od travnja do listopada 1992. godine.
Agresor je već u ožujku 1992. započeo s osvajanjem teritorija; zauzet je Bosanski Šamac, Modriča i Brčko. Hrvatsko-muslimanske postrojbe su tijekom travnja oslobodile veliki dio Bosanske Posavine, oslobodile Modriču i presjekle koridor. Srbi su nakon toga okupili dva korpusa i pokrenuli operaciju „Koridor-92“.Bosanska Posavina bila je za Hrvate važan prostor jer su tamo živjeli (41% od ukupnog broja) i za obranu Republike Hrvatske.
Povjesničar Dragan Vidović ističe da je Srbima Bosanska Posavina bila jedan od ključnih strateških ciljeva jer je bila koridor između Srbije i okupiranih područja BiH i Hrvatske i padom Posavine stvoriio bi se čist prosotor kojim bi se zatvorila jedna cjelina. Zbog velike važnosti koridora Srbi (iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore) uložili su maksimalne napore održati koridor. Srpske snage činile su postrojbe JNA, postrojbe Teritorijalne obrane i mnogobrojne paravojne postrojbe koje je JNA naoružala. Bosansku Posavinu branio je HVO (Hrvatsko vijeće obrane).
Srbi su krajem ožujka 1992. započeli s okupacijom Bosanske Posavine, zauzeli su Brčko (bez borbe) u kojem su Bošnjaci bili većina. Srpske postrojbe su im se odužile pokoljem. Srbima se suprostavio HVO koji je kontrolirao veliki dio Bosanske Posavine. Zbog važnosti koridora kroz Bosansku Posavinu Srbi su pokrenuli vojnu ofenzivu „Koridor-92“ u kojoj je sudjelovalo oko 20.000 vojnika. Napadi su započeli sredinom lipnja 1992. i agresor je zauzeo Modriču, Derventu i uspostavio Koridor. Borbe za Bosanski Brod trajale su od 30. rujna do 6. listopada kada su se hrvatske snage povukle. Bošnjačka strana (osim Bošnjaka u postrojbama HVO-a) nije podržala borbu HVO-a za Bosansku Posavinu.
Povjesničar Vidović smatra kako je tzv. Armija BiH grupisala značajne snage na području srednje Bosne kako bi tamo otpočela rat jer je cilj bio očisitit područje centralne Bosne od hrvatskog naroda, što se jasno vidi iz razvoja vojnih operacija i kasnijih događaja, koji su započeli napadom nad Dusinu.
Hrvatska nije imala dovoljno teškog naoružanja, nije imala uvježbane vojne postrojbe niti dovoljno ljudstva da obrani Bosansku Posavinu. Konstrukcije o dogovorenoj predaji Bosanske Posavine dio su specijalnoga rata protiv Hrvatske. Sedam mjeseci nakon početka prvih sukoba , 6. listopada 1992. hrvatske postrojbe povukle su se iz Bosanskog Broda čime je gotovo cijela Bosanska Posavina , osim prostora oko Orašja, pala u ruke srpskih snaga.
Priča o borbama i padu Bosanske Posavine višestruko je tragična. Osim ogromnih razaranja brojnih hrvatskih mjesta i sela, velikih ljudskih gubitaka, te egzodusa tisuća Hrvata, ovaj kraj ima i tragičnu sudbinu da je etnički očišćen od Hrvata. Ne zaboravimo, pregovorima u prvoj Jugoslaviji, cijela Bosanska Posavina uključujući grad Brčko pripala je Banovini Hrvatskoj.
Rat u Bosanskoj Posavini 1992. godine jedno je od najkontroverznijih i najmanje istraženih poglavlja Domovinskog rata. Iako se često uspoređuje s bitkom za Vukovar, interpretacija događaja u Posavini i dalje izaziva rasprave zbog različitih političkih i povijesnih tumačenja.
Bosanska Posavina – prostor od strateške važnosti
Bosanska Posavina geografski se proteže uz rijeku Savu, od ušća Une na zapadu do ušća Drine na istoku. Uoči rata 1991./1992. godine područje je imalo oko 319.000 stanovnika, od čega su Hrvati činili 41,7 %, Bošnjaci 22,1 %, a Srbi 27,7 %.
U etničkom smislu, Posavina je imala pretežito hrvatski karakter, a gradovi i općine poput Bosanskog Broda, Dervente, Odžaka, Modriče, Orašja, Gradačca, Šamca i Brčkog bili su ključni za kontrolu cijelog područja.
Početak sukoba i prva oslobađanja
Agresor je u ožujku 1992. zauzeo Bosanski Šamac, Modriču i Brčko. Već u travnju, postrojbe HVO-a i Armije BiH oslobodile su veliki dio Posavine, uključujući Modriču, presjekle koridor i privremeno zaustavile napredovanje srpskih snaga.
No, Srbi su brzo reagirali okupljanjem dvaju korpusa i pokretanjem velike operacije „Koridor-92“. Cilj je bio spajanje Srbije s okupiranim dijelovima BiH i Hrvatske, stvaranjem sigurnog pravca opskrbe.
Operacija „Koridor-92“ i slom obrane
U operaciji „Koridor-92“ sudjelovalo je oko 20.000 srpskih vojnika, uključujući JNA, Teritorijalnu obranu i paravojne postrojbe. Hrvatsko-muslimanske snage pokušale su zadržati položaje, ali nedostatak teškog naoružanja, ljudstva i uvježbanih postrojbi bio je presudan.
Srbi su zauzeli Modriču i Derventu, a nakon žestokih borbi hrvatske postrojbe povukle su se iz Bosanskog Broda 6. listopada 1992. godine. Time je gotovo cijela Bosanska Posavina, osim dijela oko Orašja, pala u ruke agresora.
Kontroverze i različite interpretacije
Pad Bosanske Posavine od samog početka prate brojne kontroverze. U javnosti su se pojavljivale tvrdnje o „dogovorenoj predaji“, no povjesničar Dragan Vidović ističe da je riječ o konstrukcijama specijalnog rata protiv Hrvatske.
Prema Vidoviću, dok se HVO borio za Posavinu, Armija BiH koncentrirala je snage u srednjoj Bosni kako bi započela vlastite operacije, s ciljem potiskivanja Hrvata iz tog područja.
Tragične posljedice i etničko čišćenje
Rat u Posavini donio je ogromna razaranja, egzodus desetaka tisuća Hrvata te etničko čišćenje brojnih mjesta i sela. Gradovi su ostali opustošeni, a područje koje je u prošlosti pripadalo Banovini Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji, ostalo je bez većine svog hrvatskog stanovništva.
Povijesna važnost Posavine
Bosanska Posavina imala je dvostruku važnost: bila je dom desecima tisuća Hrvata i istodobno strateški prostor koji je čuvao sigurnost same Republike Hrvatske. Njezin pad u listopadu 1992. ostaje jedno od najtragičnijih poglavlja Domovinskog rata i predmet rasprava sve do danas.
