Pred Sudom Bosne i Hercegovine nastavljen je glavni pretres u predmetu „Muzička škola“, koji se odnosi na optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 173. Kaznenog zakona BiH. Na ročištu su svjedočili Ranko Popović iz Prnjavora, Stipo Žepačkić iz Zenice i Ahmet Isaković iz Orahovice kod Zenice, nekadašnji pripadnik vojne policije Sedme muslimanske brigade.
Tijekom svjedočenja izneseni su detalji o ustrojavanju vojne policije, zapovjednoj strukturi, zatočenju hrvatskih civila i postupanju prema osobama koje su bile smještene u podrumskim prostorijama Muzičke škole u Zenici.
Posebnu pozornost privukao je iskaz Ahmeta Isakovića, koji je nakon suočavanja s ranijim iskazom priznao da je čuo jauke zatočenih osoba, kao i svjedočenja Ranka Popovića i Stipe Žepačkića o fizičkom zlostavljanju, prijetnjama i uvjetima zatočenja.
O tijeku ročišta izvijestio je portal Viteški.ba.
Ahmet Isaković govorio o ustrojavanju vojne policije Sedme muslimanske brigade
Ahmet Isaković iz Orahovice kod Zenice svjedočio je o svom ratnom angažmanu, ustrojavanju Vojne policije Sedme muslimanske brigade te okolnostima boravka i postupanja prema osobama koje su bile pritvorene u objektu Muzičke škole.
Na početku rata, kako je naveo, pripadao je Orahovskom odredu, a potom MOS-u. Tijekom raspoređivanja trebao je prijeći u 330. brigadu, što mu nije odgovaralo. Zatražio je premještaj u, kako je sam rekao, „čisto muslimansku brigadu“, obrazlažući to željom da u vojnoj formaciji može obavljati namaz i zadovoljiti druge vjerske potrebe.
Ispričao je da je u jednom razdoblju obavljao dužnost dežurnog u brigadi, kada je Nesib Talić došao u uniformi i priopćio da je potrebno ustrojiti Vojnu policiju kao posebnu strukturu Sedme muslimanske brigade. Prema Isakovićevu iskazu, Talić je zatražio pronalazak 30 osoba iz različitih općina koje bi činile sastav buduće postrojbe, a potom je i njega pozvao da joj se pridruži.
Isaković je naveo kako se u početku nastojalo odabrati osobe koje ne piju, ne kockaju se i žive u skladu s vjerskim pravilima. Međutim, dodao je da je kasnije u sastavu Vojne policije bilo „svega i svakakvih ljudi“.
Zapovjedna struktura i pritvorene osobe u Muzičkoj školi
Govoreći o zapovjednoj strukturi, Isaković je izjavio da je zapovjednik Vojne policije bio Jusuf Karalić, koji je imao ured na katu Muzičke škole. Jasmin Isić obnašao je dužnost zapovjednika za sigurnost te je, prema svjedokovim riječima, najčešće boravio u tom objektu.
Naredbe su, kako je naveo, uglavnom dobivali usmenim putem. Pripadnici Vojne policije radili su u osmosatnim smjenama, a njihove uredske prostorije nalazile su se na ulazu u zgradu.
Potvrdio je i postojanje podrumske prostorije u kojoj su bili smješteni pritvoreni pripadnici njihovih postrojbi koji su bili neposlušni ili su odbijali izvršavati zapovijedi.
Govoreći o osobama hrvatske nacionalnosti koje su dovođene u Muzičku školu, prisjetio se Krune Rajića i još nekoliko Hrvata koji su, prema njegovu iskazu, privedeni tijekom travnja. Naveo je da su uglavnom bili civili te da su nakon određenog vremena pušteni.
Isaković je rekao da zbog čestih odlazaka na teren nije uvijek boravio u Muzičkoj školi i da mu nisu poznate sve okolnosti postupanja prema pritvorenim osobama. Nije znao ni jesu li im uručivana službena rješenja o lišavanju slobode.
Potvrdio je da su pritvorene osobe ispitivane, a pretpostavio je da je ispitivanja provodio pripadnik službe sigurnosti.
Nakon suočavanja s ranijim iskazom priznao da je čuo jauke
Na pitanje tužitelja o fizičkom zlostavljanju pritvorenih osoba Isaković je najprije izjavio da osobno nije vidio premlaćivanja niti čuo jauke. Tvrdio je da se takve stvari nisu mogle događati dok je on bio na smjeni.
Međutim, nakon što ga je tužitelj suočio s činjenicom da je tijekom istrage dao drukčiji iskaz, svjedok je priznao da je čuo jauke.
Naveo je da nije vidio predstavnike Međunarodnog odbora Crvenoga križa te da, prema njegovim saznanjima, pritvorene osobe nisu izvođene iz objekta.
Tijekom unakrsnog ispitivanja branitelj Alagić upitao ga je zbog čega, kao pripadnik Vojne policije i osoba koja se predstavljala kao pravi musliman, nije pomogao ljudima koji su prolazili kroz događaje u Muzičkoj školi.
Isaković je odgovorio da im je pomogao više nego bilo tko drugi, postavljajući pitanje kakve su mogućnosti za pomoć postojale u tadašnjim okolnostima.
Ranko Popović: „Tukli su me dok ne bih bio obliven krvlju“
Ranko Popović, rođen 1944. godine, izjavio je da je početkom 1992. živio u Zenici, a potom u Kaknju. Tijekom rata nije pristupio nijednoj vojnoj formaciji, nego je nastavio raditi kao inženjer komunikacija sve do 18. lipnja 1993., kada je odveden.
Prema njegovu iskazu, toga dana uniformirane osobe, pripadnici Vojne policije Sedme muslimanske brigade, došle su u njegovu kuću tijekom ručka. Pretpostavio je da su ga tražili zbog radiopostaje koju je ranije predao, s obzirom na to da je radio na održavanju telekomunikacijskih uređaja.
Odveden je zelenim kombijem zajedno s drugim osobama u stambeni objekt za koji je naknadno saznao da je riječ o objektu Hotela na izlazu iz Kaknja, koji je tada služio kao sjedište policije.
Nakon dolaska smješten je u podrumske prostorije u kojima se već nalazilo nekoliko osoba. Ispričao je da je odmah po ulasku brutalno pretučen drvenim letvama. Kasnije su zatočenike ponovno ukrcali u kombi i odvezli u Zenicu, u objekt Muzičke škole.
Dolazak u Muzičku školu, prema njegovu svjedočenju, obilježilo je novo fizičko nasilje. Zatočenici su morali proći kroz postrojeni špalir vojnih policajaca, koji su ih udarali rukama, nogama, palicama i dijelovima kabela.
Nakon toga odvedeni su u podrumske prostorije. Popović je naveo da je ondje zatekao nekoliko osoba koje je poznavao, među kojima Iliju Čička, Franca Župarića i Stjepana Mijaća. U prostoriji se, prema njegovu sjećanju, nalazilo ukupno 12 osoba.
Ispitivanja, udarci palicama i kundacima pušaka
Popović je opisao kako su zatočenike redovito izvodili iz podruma u večernjim satima i odvodili na ispitivanje kod osobe za koju pretpostavlja da se zvala Jasmin Isić.
Prema njegovu opisu, ispitivanja su se odvijala u prostoriji na katu, gdje se nalazio stol, a iza osobe koja je ispitivala stajala su još dvojica pripadnika Vojne policije.
Ispitivali su ga o vezama, lokaciji radiopostaje i drugim pitanjima povezanim s njegovim poslom. Tom su mu prilikom oduzeti prsten i osobna iskaznica.
Naveo je da je gotovo svaki odgovor bio praćen fizičkim nasiljem. Tukli su ga po različitim dijelovima tijela palicama i kundacima pušaka, a osobe koje su ga udarale izmjenjivale su se.
Naglasio je da nije bio jedini izložen takvom postupanju te da su i ostali zatočenici izvođeni na ispitivanja i fizički zlostavljani.
Prema njegovu iskazu, pojedinačna ispitivanja trajala su oko pola sata. Podrumsku prostoriju opisao je kao prostor površine približno 35 do 40 četvornih metara. Zatočenici su spavali na klupama, dobivali vodu i leću za prehranu, dok se u jednom kutu nalazila kanta koju su koristili za obavljanje male nužde. Za obavljanje velike nužde morali su tražiti da ih izvedu iz prostorije.
Popović je izjavio da su premlaćivanja bila nekontrolirana te da su zatočenike udarali drvenim letvama, nogama i kundacima pušaka. Istaknuo je da i danas osjeća posljedice pretrpljenog nasilja, da ima kvrge na glavi te da su ga tukli sve dok ne bi bio obliven krvlju.
Smrt Joze Maračića: Svjedok naveo što je čuo od drugih
Tijekom svjedočenja Popović je govorio i o stradanju Joze Maračića. Naveo je da Maračić nije bio zatočen s njima u istim prostorijama te da je bio brutalno pretučen.
Informacije o njegovu stanju, prema iskazu, dobio je od Ivice Andrijevića. Kako mu je Andrijević ispričao, Maračić je bio iznesen u vrlo teškom stanju. Popović je naknadno čuo da je podlegao posljedicama premlaćivanja i da je pokopan na muslimanskom groblju.
Važno je istaknuti da je Popović naglasio kako o tim okolnostima nije svjedočio osobno, nego ih je doznao od drugih osoba.
Popović je također naveo da zatočenici nisu bili evidentirani kod Međunarodnog odbora Crvenoga križa. Čuo je da su predstavnici Crvenoga križa dolazili u Muzičku školu, ali da im je tada rečeno kako u objektu nema pritvorenih osoba.
Nakon određenog vremena zatočenici su premješteni u drugi objekt na Bilmišću u Zenici, što je, prema njegovim riječima, predstavljalo novo traumatično iskustvo.
Prijetnje strijeljanjem i premještanje iz Muzičke škole
Popović je opisao da su im prilikom premještanja povezali oči i zaprijetili da će svatko tko pokuša skinuti povez biti strijeljan.
Smješteni su u kombi i odvezeni u nepoznatom smjeru. Budući da je poznavao Zenicu, pokušavao je prema zvukovima tijekom vožnje zaključiti kamo ih vode. U jednom je trenutku pomislio da ih prevoze prema Klopačkim stijenama i uplašio se da bi ih ondje mogli pogubiti.
Tijekom vožnje čuo je rijeku i prelazak preko mosta, nakon čega je zaključio da se ne kreću u tom smjeru.
Po dolasku pred jedan objekt čuo je izvođenje ilahija i kasida. Povezi su im tijekom boravka ostali na očima. U tom su objektu proveli cijeli dan, nakon čega su ponovno vraćeni u Muzičku školu.
Popović je naveo da je tada pomislio kako bi moglo uslijediti suđenje i strijeljanje, ali se to nije dogodilo. Po povratku u Muzičku školu povezi su im grubo skinuti s očiju.
Potvrdio je da je zbog posljedica zlostavljanja zatražio liječničku pomoć te da i danas ima zdravstvene posljedice i poteškoće s hodanjem.
Stipo Žepačkić: „Takve bacamo u Bosnu“
Svjedok Stipo Žepačkić prije rata radio je kao autoprijevoznik i živio u Zenici. Izjavio je da nije bio pripadnik nijedne vojne formacije niti je bio vojno angažiran. Prije sukoba radio je u humanitarnoj organizaciji „Liječnici bez granica“.
Prema njegovu iskazu, 19. travnja, kada je počeo sukob HVO-a i Armije RBiH, nalazio se u Zenici. U to vrijeme kod njega je boravila punica, čija se kuća nalazila na području zahvaćenom sukobima.
Nakon što je dobio informaciju da bi trebao provjeriti stanje kuće i pustiti kravu iz štale, krenuo je na lokaciju zajedno s nećakom Daliborom. Zatekao je oštećenu kuću i primijetio da je netko već ulazio u objekt.
Na povratku su naišli na zeleni kombi i dvojicu uniformiranih osoba koje su im naredile da pođu s njima. U kombiju su, prema njegovu sjećanju, bili i Mijo Panđa, Jozo Akrapović, njegov nećak Dalibor i on.
Najprije su ih odvezli na Bilmišće. Ondje se nalazio uniformirani muškarac s ozlijeđenim okom, koji im se obratio riječima: „Ma prepusti njih meni, takve bacamo u Bosnu.“
Žepačkić je izjavio da ih je ta izjava dodatno uplašila.
Ubrzo je došao drugi policajac i odveo ih u Muzičku školu. Ondje su ih postavili uza zid, na kojem je, prema njegovu iskazu, bilo tragova krvi. To mu je ukazivalo da se na tom mjestu nešto ranije događalo.
U podrumu Muzičke škole zatekao desetak zatočenika
Nakon dolaska odvedeni su u podrumske prostorije Muzičke škole, gdje je Žepačkić zatekao desetak osoba, među kojima se prisjetio Slavka Miletića i Drage Panđe.
Prostoriju je opisao kao malu, površine oko 30 četvornih metara, sličnu učionici, s nekoliko manjih prozora.
Posebno je istaknuo događaj kada je zatočenicima naređeno da se postroje. Tom je prilikom vojni policajac kroz rešetkasta vrata zamahnuo palicom i snažno ga udario po glavi.
Tijekom boravka u podrumu pokušao je razgovarati s jednim vojnim policajcem kojega je poznavao, ali ovaj je negirao da ga poznaje i nije mu želio objasniti zbog čega su pritvoreni.
Nedugo zatim obratio mu se drugi policajac koji ga je očito poznavao i rekao mu: „Žepačkiću, otkud ti ovdje? Ne boj se, neće ti ništa. Danas ćete biti prebačeni u KP Dom.“
Ubrzo su im naredili da izađu. Policajac koji mu se ranije obratio upozorio ga je da brzo izađe i da se ne zadržava.
Svjedok je tada primijetio nekoliko policajaca koji su formirali špalir kroz koji su zatočenici morali proći. Prema njegovu iskazu, policajci su ih udarali dok su prolazili. Prisjetio se da mu je tijekom izlaska spala cipela.
Svi zatočenici koji su se nalazili u podrumskim prostorijama potom su prebačeni u KP Dom.
Puštanje na slobodu nakon intervencije Asima Fazlića
Žepačkić je naveo da su za njegovo puštanje intervenirali brojni ljudi koje je poznavao iz vremena prije rata, s obzirom na to da je radio kao autoprijevoznik i imao širok krug poznanstava.
U KP Domu zadržan je samo jedan dan. Potvrdio je da je ondje evidentiran od predstavnika Crvenoga križa.
Odgovarajući na pitanje braniteljice Nine Kisić, potvrdio je da je za njegovo puštanje intervenirao njegov prijatelj Asim Fazlić. Nakon nekoliko dana vraćeno mu je i vozilo koje mu je prethodno bilo oduzeto. Prisjetio se da je tada bio 1. svibnja.
Suđenje za ratne zločine u Muzičkoj školi se nastavlja
Svjedočenja Ranka Popovića, Stipe Žepačkića i Ahmeta Isakovića dio su dokaznog postupka u predmetu „Muzička škola“, u kojem se pred Sudom BiH razmatraju okolnosti zatočenja i postupanja prema osobama koje su tijekom rata boravile u tom objektu.
Njihovi iskazi obuhvatili su ustrojavanje Vojne policije Sedme muslimanske brigade, zapovjednu strukturu, ispitivanja, uvjete u podrumskim prostorijama, navode o fizičkom zlostavljanju te okolnosti premještanja i puštanja zatočenih osoba.
Postupak se vodi protiv optuženih Nesiba Talića i drugih, a o odgovornosti optuženih odlučit će Sud Bosne i Hercegovine na temelju izvedenih dokaza.
Izvor: Viteški.ba
