Odluka Skupštine Županije Sarajevo da se ulica u naselju Nova Otoka, na području općine Novi Grad, nazove Ulicom generala Mehmeda Alagića ponovno je otvorila pitanje odnosa prema ratnoj prošlosti i odgovornosti za zločine počinjene tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
Alagić, nekadašnji zapovjednik 3. i 7. korpusa Armije BiH, u javnosti se često predstavlja kao istaknuti vojni zapovjednik i sudionik ratnih operacija. Međutim, njegovo ime povezano je i s optužnicom Haaškog suda za ratne zločine počinjene nad Hrvatima i drugim zatočenicima u središnjoj Bosni.
Kako piše Večernji list BiH, odluka o imenovanju ulice donesena je bez javne rasprave koja bi se ozbiljnije bavila tim dijelom njegove ratne prošlosti. Slučaj je ponovno otvorio pitanje selektivnog odnosa prema ratnim zločinima i načina na koji se u BiH obilježavaju ratne osobe i događaji.
Ulica generala Mehmeda Alagića u sarajevskom naselju Nova Otoka
Skupština Kantona Sarajevo donijela je 30. svibnja 2022. godine odluku da novoformirana ulica u naselju Nova Otoka, na području općine Novi Grad, ponese naziv Ulica generala Mehmeda Alagića.
U službenom obrazloženju Kantona Sarajevo Alagić je predstavljen kao istaknuti vojskovođa i heroj Armije Republike BiH. Navedeno je i da je tijekom rata zapovijedao 3. i 7. korpusom Armije BiH te sudjelovao u vojnim operacijama na području Vlašića, Kupresa, Donjeg Vakufa i Sanskog Mosta.
Odluka je donesena na prijedlog nadležne skupštinske komisije i na temelju zaključka Općinskog vijeća Novi Grad Sarajevo.
Međutim, izostanak ozbiljnijeg javnog razmatranja njegove uloge u događajima koji su bili predmet postupka pred Haaškim sudom izaziva pitanja, osobito među obiteljima hrvatskih žrtava iz središnje Bosne.
Mehmed Alagić bio optužen pred Haaškim sudom, ali nije dočekao suđenje
Mehmed Alagić bio je jedan od trojice vojnih zapovjednika obuhvaćenih optužnicom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Uz njega su optuženi Enver Hadžihasanović i Amir Kubura.
Optužnica, potvrđena 2001. godine, odnosila se na zločine protiv civila i ratnih zarobljenika na području središnje Bosne tijekom 1993. i 1994. godine. Tužiteljstvo je odgovornost trojice zapovjednika temeljilo na doktrini zapovjedne odgovornosti, odnosno na tvrdnji da nisu poduzeli potrebne mjere kako bi spriječili zločine podređenih postrojbi ili kaznili počinitelje.
Važno je naglasiti da Alagić nije pravomoćno osuđen. Preminuo je 7. ožujka 2003. godine u Sanskom Mostu, a Haaški sud 21. ožujka iste godine službeno je obustavio postupak protiv njega.
Zbog njegove smrti sudski postupak nije održan do faze u kojoj bi se utvrdila njegova individualna kaznena odgovornost. Stoga se optužbe iz haaškog predmeta ne mogu predstavljati kao pravomoćno dokazana krivnja.
Bikoši i Maljine: Stradanje hrvatskih civila i zarobljenika
Među događajima koji su bili obuhvaćeni haaškim predmetom posebno se ističu zločini povezani s napadom Armije BiH na područje Maljina i okolnih sela kod Travnika 8. lipnja 1993. godine.
Prema dokumentima Haaškog suda, nakon zauzimanja Maljina zarobljeni hrvatski civili i pripadnici HVO-a odvedeni su prema Mehurćima. Na putu kroz Poljanice njihove skupine presreli su naoružani strani i domaći pripadnici mudžahedinskih skupina.
Događaji na području Maljina, Bikoša i Poljanica povezani su sa stradanjem hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a. U izvješćima i sudskim dokumentima opisani su zločini, odvođenja i pogubljenja zarobljenika.
U izvornom tekstu Večernjeg lista BiH navodi se da je u Bikošima ubijeno tridesetak hrvatskih civila i pripadnika HVO-a. Među žrtvama se spominju članovi obitelji Balta, Barac, Bobaš, Janković, Kramar, Matić, Peša, Pranješ, Pušelja, Tavić i Volić.
Posebno je bolna činjenica da su obitelji godinama čekale na pronalazak i identifikaciju posmrtnih ostataka svojih najmilijih. Prema navodima iz članka, nakon DNK analize identificirani su i pokopani posmrtni ostaci 16 žrtava.
Zločini nad zarobljenicima u Miletićima
U optužnici protiv Hadžihasanovića, Alagića i Kubure obrađivani su i drugi događaji na području središnje Bosne.
Među njima se navodi i napad na Miletiće 24. travnja 1993. godine, nakon kojega su zarobljeni pripadnici HVO-a. Prema navodima iz izvornog članka, četvorica zarobljenika, među kojima su bila trojica članova obitelji Pavlović i jedan član obitelji Petrović, ubijena su nakon predaje.
Ti događaji dio su šireg konteksta ratnih zločina nad hrvatskim stanovništvom i zarobljenicima na području središnje Bosne. Njihovo dokumentiranje i procesuiranje ostaju važni za obitelji žrtava i utvrđivanje odgovornosti svih sudionika.
Hadžihasanović i Kubura pravomoćno osuđeni
Za razliku od Alagića, protiv Envera Hadžihasanovića i Amira Kubure postupak pred Haaškim sudom nastavljen je nakon njegove smrti.
Njihov predmet rezultirao je pravomoćnim presudama za ratne zločine, pri čemu je sud razmatrao odgovornost za postupke pripadnika podređenih postrojbi i druge povrede međunarodnog humanitarnog prava.
Te presude ne znače da je Alagićeva individualna odgovornost utvrđena, ali pokazuju da su zločini iz šireg predmeta bili predmet sudskog razmatranja i da su pojedini zapovjednici za njih pravomoćno odgovarali.
Selektivno sjećanje i pitanje odnosa prema ratnim žrtvama
Slučaj imenovanja ulice po Mehmedu Alagiću ponovno je otvorio šire pitanje odnosa prema ratnoj prošlosti u Bosni i Hercegovini.
U javnom prostoru često se ističu vojni uspjesi i uloge pojedinih zapovjednika, dok se istodobno nedovoljno govori o žrtvama i zločinima koji su se dogodili u njihovu zapovjednom razdoblju. Takav pristup produbljuje nepovjerenje među narodima i dodatno opterećuje proces suočavanja s prošlošću.
Posebno osjetljivo pitanje za hrvatske obitelji jest činjenica da se sjećanje na njihove ubijene članove obitelji ne može odvojiti od rasprave o odgovornosti vojnih i političkih struktura tijekom rata.
Pitanje nije samo kako se obilježavaju osobe iz ratnog razdoblja, nego i postoje li jednaki kriteriji u odnosu prema žrtvama i zločinima, bez obzira na nacionalnost počinitelja ili žrtve.
Dvostruki kriteriji u procesuiranju ratnih zločina
Jedno od dugogodišnjih pitanja u pravosuđu BiH odnosi se na primjenu kaznenih zakona u predmetima ratnih zločina.
U dijelu predmeta primjenjivan je Kazneni zakon bivše Jugoslavije, dok su u drugim postupcima korištene odredbe Kaznenog zakona BiH iz 2003. godine. Različita pravna tumačenja primjene zakona i pitanja retroaktivnosti godinama su predmet rasprava, osobito među braniteljima optuženima za ratne zločine.
Kritike takve prakse upućivale su na potrebu jednakog postupanja prema svim optuženicima, bez obzira na njihovu pripadnost nekadašnjim vojnim formacijama.
Istodobno, odgovornost za ratne zločine ne može se promatrati kroz nacionalnu pripadnost počinitelja ili žrtava. Svaki zločin zaslužuje nepristranu istragu, sudski postupak i poštovanje prema žrtvama.
Počast bez zaborava na žrtve
Imenovanje ulice po Mehmedu Alagiću pokazuje koliko su pitanja ratne prošlosti i javnog sjećanja i dalje osjetljiva u Bosni i Hercegovini.
Alagić nije pravomoćno osuđen jer je postupak protiv njega obustavljen nakon smrti. Ipak, činjenica da je bio optužen pred Haaškim sudom i da su događaji iz njegova zapovjednog razdoblja bili predmet ozbiljnih sudskih postupaka ne bi smjela biti izostavljena iz javne rasprave o njegovoj povijesnoj ulozi.
Za obitelji hrvatskih žrtava središnje Bosne, osobito one koje još traže odgovore o stradanju svojih najmilijih, važno je da se njihova bol i sjećanje ne zanemaruju.
Suočavanje s prošlošću podrazumijeva jednako poštovanje svih žrtava, transparentno prikazivanje povijesnih činjenica i odbacivanje svakog oblika opravdavanja ili veličanja zločina.
