Dr. fra Robert Jolić odgovorio je povjesničaru dr. Enesu Dediću na njegove kritike tvrdnje da su svi srednjovjekovni bosanski kraljevi bili katolici. U opširnom osvrtu, koji prenosi Hrvatski Medijski Servis (HMS), fra Jolić navodi povijesne dokumente i historiografske radove kojima obrazlaže svoje stajalište, dok se istodobno osvrće na pitanje pripadnosti srednjovjekovne Bosne i njezine baštine.
Rasprava je uslijedila nakon intervjua dr. fra Roberta Jolića objavljenog u Katoličkom tjedniku 25. listopada 2026. godine, u kojem je govorio o kraljici Katarini, Bobovcu i vjerskoj pripadnosti bosanskih vladara. Dedić je potom na portalu Saznajem objavio tekst u kojem je osporio tvrdnju da su svi srednjovjekovni bosanski vladari bili katolici, ističući potrebu za oslanjanjem na konkretne povijesne izvore.
U odgovoru Jolić odbacuje Dedićeve zaključke i iznosi niz dokumenata iz srednjega vijeka za koje smatra da potvrđuju njegovu tezu.
Fra Jolić: Bobovac je baština svih koji vole Bosnu i Hercegovinu
Na početku odgovora fra Robert Jolić osvrnuo se na način na koji je Dedić prenio njegove izjave o Bobovcu i srednjovjekovnoj Bosni.
Jolić ističe kako je u intervjuu, uz tvrdnju da je Bobovac ponajprije baština katolika, prethodno naglasio da je riječ o baštini svih koji podržavaju Bosnu i Hercegovinu.
Zbog toga smatra da je naslov Dedićeva teksta, „Nijedan narod nema ekskluzivna prava na bosansko srednjovjekovlje“, kao i njegov podnaslov o navodnom osiguravanju ekskluzivnih prava jednom konstitutivnom narodu, nepotpuno predstavio njegovu poruku.
„Bobovac je baština svih onih koji podržavaju državu Bosnu i Hercegovinu. Barem je to jasno“, navodi Jolić citirajući vlastitu izjavu iz intervjua.
Istodobno prihvaća načelno stajalište da nijedan narod nema isključivo pravo na srednjovjekovnu povijest Bosne i Hercegovine. Međutim, u odgovoru iznosi i kritike načina na koji se u dijelu političkog i javnog prostora tumači povijesno nasljeđe srednjovjekovne Bosne.
Naglašava kako raspravu želi usmjeriti prema povijesnim dokumentima i znanstvenoj argumentaciji, a ne prema suvremenim političkim prijeporima.
Kulin ban i ban Ninoslav: Koje izvore navodi fra Jolić?
Jedan od središnjih dijelova Jolićeva odgovora odnosi se na vjersku pripadnost bosanskih banova i kraljeva prije 15. stoljeća.
Za Kulina bana poziva se na dopis papinskog legata Teobalda iz 1180. godine, u kojem mu je upućena čestitka povodom vojnog uspjeha, uz želje za blagoslovom i pobjedom. Jolić smatra da taj dokument upućuje na povezanost bana Kulina s Katoličkom crkvom.
Kao snažniji dokaz za bana Mateja Ninoslava navodi pismo pape Grgura IX. iz 1233. godine. Prema Jolićevu tumačenju, u dokumentu se govori o Ninoslavovu prelasku iz krivovjerja na katoličku vjeru, kao i o obraćenju njegova rođaka Prijezde.
Jolić također podsjeća na Ninoslavov dolazak u Dubrovnik 1240. godine, kada je sklopio sporazum s Dubrovčanima i pozvao se na Isusa Krista, Djevicu Mariju i križ.
Na temelju tih dokumenata Jolić zaključuje da se katolička vjerska pripadnost pojedinih bosanskih banova može pratiti znatno prije vladavine kralja Stjepana Tomaša u 15. stoljeću.
Stjepan II. Kotromanić i Tvrtko I. u povijesnim dokumentima
U nastavku odgovora fra Jolić izdvaja bana Stjepana II. Kotromanića, pozivajući se na pisma pape Ivana XXII. iz 1319. i 1325. godine.
Prema njegovu tumačenju, papinsko obraćanje Stjepanu II. i spominjanje njegove namjere da suzbija herezu u Bosni pokazuju povezanost bana s Katoličkom crkvom. Jolić pritom navodi i podatke o njegovoj potpori franjevcima te izgradnji samostana i crkava.
Posebno se osvrće na Tvrtka I. Kotromanića, prvoga bosanskog kralja, koji je okrunjen 1377. godine.
Kao argumente navodi Tvrtkovo vjenčanje s bugarskom kneginjom Dorotejom u katoličkoj crkvi, njegove odnose s bosanskim biskupima te formulacije iz povelja u kojima se pozivao na Katoličku crkvu.
Jolić ističe da se Tvrtko u jednom dokumentu opisuje kao „biljka svete Crkve katoličke“ te taj izraz smatra važnim dokazom za razumijevanje njegova vjerskog identiteta.
U svojoj argumentaciji spominje i kraljicu Jelenu Grubu, kralja Ostoju te Tvrtka II. Kotromanića, pozivajući se na različite povelje, pisma i historiografske radove.
Stjepan Tomaš i papinsko pismo iz 1447. godine
Jedno od ključnih pitanja polemike odnosi se na kralja Stjepana Tomaša i njegov prijelaz na katoličanstvo.
Dedić je u svojem tekstu izdvojio pismo pape Nikole V. od 19. lipnja 1447. godine, u kojem se, prema njegovu navodu, kralju Tomašu pripisuje da je prvi među bosanskim kraljevima primio katoličku vjeru. Dedić tu tvrdnju povezuje s Tomaševim obraćenjem 1445. godine.
Fra Jolić osporava zaključak da je Stjepan Tomaš bio prvi katolički bosanski kralj. U odgovoru navodi da je papa Eugen IV. još 17. travnja 1444. godine pisao o Tomaševu usmjeravanju prema kršćanskoj vjeri, ali i da dokumenti o ranijim bosanskim vladarima, prema njegovu tumačenju, pokazuju postojanje katoličke tradicije mnogo prije 15. stoljeća.
Jolić pritom dovodi u pitanje i način na koji je Dedić citirao papinsko pismo iz 1447. godine, navodeći da u svojem tekstu nije pronašao podatak o izvoru iz kojeg je citat preuzet.
Za potpuno razrješenje tog pitanja potrebno je usporediti izvorni tekst papinskog pisma, njegov kontekst i različita povijesna tumačenja.
Koliko je katoličkih crkava postojalo u srednjovjekovnoj Bosni?
U prilog svojoj tezi fra Jolić navodi i podatke iz literature o crkvenoj organizaciji srednjovjekovne Bosne.
Poziva se na rad franjevca Andrije Zirduma, koji je u knjizi Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini iz 2007. godine naveo podatke o 463 katoličke crkve na području Bosne i Hercegovine prije osmanskog osvajanja, uz napomenu da popis nije potpun.
Jolić spominje i razvoj Bosanske franjevačke vikarije, broj franjevačkih samostana te djelovanje franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni.
Prema podacima i procjenama koje navodi, franjevačka je zajednica tijekom 14. i prve polovice 15. stoljeća imala razvijenu mrežu samostana i značajan broj članova.
Te podatke koristi kao argument za važnost Katoličke crkve u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Istodobno, broj crkava i samostana sam po sebi ne daje potpun odgovor o vjerskoj pripadnosti svakoga pojedinog vladara, zbog čega su za takve zaključke važni i konkretni dokumenti povezani s njihovim osobnim i političkim djelovanjem.
Franjevci, Crkva bosanska i osmansko osvajanje
Jolić se osvrće i na postojanje Crkve bosanske te na pitanje vjerske pripadnosti pojedinih velikaša i vladara.
Naglašava da su križarski pohodi protiv bosanskih krstjana, odnosno pripadnika Crkve bosanske, prema njegovu mišljenju, bili usmjereni i protiv pojedinih velikaša koji su ih podržavali. Smatra da takvi sukobi sami po sebi ne dokazuju da su bosanski kraljevi pripadali toj zajednici.
U odgovoru raspravlja i o položaju bosanske biskupije, boravku bosanskih biskupa izvan Bosne te odnosima bosanskih vladara s papama i franjevcima.
Zaključuje da dokumenti koje navodi potvrđuju dugotrajnu prisutnost Katoličke crkve i njezinih institucija na prostoru srednjovjekovne Bosne, ali i da je potrebno razlikovati vjersku pripadnost vladara od vjerskog sastava stanovništva i položaja različitih vjerskih zajednica.
Rasprava o srednjovjekovnoj Bosni i dalje otvorena
U završnom dijelu odgovora fra Robert Jolić ponovno odbacuje tvrdnju da je katolička vjerska pripadnost bosanskih vladara počela tek s kraljem Stjepanom Tomašem. Poziva se na dokumente povezane s Kulinom banom, Ninoslavom, Stjepanom II. Kotromanićem, Tvrtkom I. i drugim vladarima.
Istodobno se osvrće na pitanja krunidbe bosanskih kraljeva, odnosa s Ugarsko-hrvatskim Kraljevstvom te povijesne uloge kraljice Katarine.
Odgovor je nastavak rasprave koja otvara nekoliko važnih pitanja: što povijesni izvori doista govore o vjerskoj pripadnosti srednjovjekovnih vladara, kako tumačiti dokumente nastale u različitim političkim okolnostima i na koji način srednjovjekovnu baštinu povezati sa suvremenim identitetima u Bosni i Hercegovini.
Za konačnu procjenu pojedinih tvrdnji potrebno je kritički usporediti izvorne dokumente, njihove prijevode i historiografska tumačenja, uz jasno razlikovanje potvrđenih činjenica od zaključaka pojedinih autora.
