tradanje Hrvata travničkog kraja jedno je od najmanje istraženih poglavlja rata u Bosni i Hercegovini. O brojnim zločinima, prisilnim protjerivanjima i stradanju hrvatskih civila na području općine Travnik desetljećima se govori vrlo malo, a mnoga svjedočanstva ostala su izvan fokusa javnosti.
Upravo zato portal Kockice TV nastavlja serijal objavljivanja autentičnih iskaza preživjelih kako bi se sačuvalo sjećanje na događaje koji su obilježili život Hrvata u Središnjoj Bosni.
Dan kada je počeo egzodus hrvatskih sela
Dana 8. lipnja 1993. godine započeo je jedan od najtežih dana u novijoj povijesti travničkih Hrvata.
U koordiniranim napadima pogođena su brojna hrvatska sela: Ovnak, Brajkovići, Grahovčići, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, Podstinje, Gornje Maljine, Radonjići, Bukovica, Guča Gora te Donje i Gornje Putićevo.
Stotine obitelji ostale su bez svojih domova, a brojni civili prošli su kroz zarobljavanje, zlostavljanja i prisilni progon.
Danas, 33 godine poslije, svjedočanstva preživjelih predstavljaju važan povijesni dokument o tim događajima.
“Ostali smo bez vode, bez struje, a zatim je počeo napad”
Zaštićeni svjedok I. V. (48) opisuje kako je nekoliko dana prije napada selo ostalo bez osnovnih uvjeta za život.
06.06.1993. presječene su nam vodovodne cijevi u selu tako da smo ostali bez vode.
07.06.1993. od granatiranja našeg sela ostali smo i bez struje.
08.06.1993. počela je i pucnjava pješačkim naoružanjem po selu. Negdje oko 500 metara od naših kuća smo se sastali u podrumu Slavka Vulete, jer je imao dobro sklonište, tu smo ostali oko pola sata. Vidjeli smo da gori kuća Tomislava Markovića i tad smo otišli u podrum
Kazimira Markovića i tu smo se zadržali 15 minuta, kad je naša vojska rekla da se moramo povući iz sela. Rekao sam porodici da bježe, a ja ako mognem da ću doći za njima.
Pošto sam invalid bez obje noge, nosim proteze oko 5,5 godina. Ja sam imao vozilo sa preuređenim komandama da bi se koristio sa njim.U tom momentu svi su se razišli, ja sam otišao do kuće Franje Martića jer mi je auto bio tu. Upalio sam auto i povukao Danicu Marković sa djetetom u naručaju, cijelo vrijeme je pucano po nama, granate su fijukale preko nas, PAM-ovi, PAT-ovi, ali smo srećom uspjeli se
izvući iz sela sporednim putem u pravcu Ovnaka.
Došli smo na Ovnak u kuću Joze Kafadera u podrum, a Danica i dijete su ušli u drugu kuću Zlatka Vulete gdje su i ostali mještani iz Šušnja. U Jozinoj kući bilo nas je 12, ostali su otišli prema Grahovčićima. Iz kuće Joze Kafadera nas je istjerao RAIF RIZVIĆ, bio je MOS-ovac iz Konjevića zaseok Bukova Glava, zenička općina. Nogom je udario u vrata ispaljujući jedan metak ispred mene, Kazmira i njegove supruge Franke Marković. Odmah
je počeo psovati: “Izlazite, majku vam ustašku, vi mislite nas Muslimane uništit, nećete to doživit, ovo je naše, neće biti ustaško, vi nemate ovdje ništa!” Ja sam mu rekao: “RAIFE, jel’ došlo vrijeme da jedan drugog ubijamo, a zajedno u školu išli i zadaću prepisivali jedan od
drugoga?!” On kaže: “Izlazite gori, neka vas vaši ubiju!” Mi smo izišli. Rekao sam mu da me ne goni dalje bez auta jer ja ne mogu hodati.
On me je istjerao pred Jozinu štalu i Kazmira i njegovu ženu isto. Franka je pala uz traktorsku prikolicu, snašlo je srce, Kazmir je govorio
RAIFU da joj donese vode, a on kaže: “Neću ti ja donijeti, idi ti pa joj donesi.” Kazmir je ustao da donese vode, a RAIF mu je tražio da mu da oružje, mada ovaj nije imao, samo je imao papir da mu je oduzet pištolj. Zatražio je pušku, Kazimir je rekao: “Pa čovječe, nemam!”, a ovaj u bijesu prišao njemu na pola metra i ispalio mu u abdomen tri metka, tako da je Kazmir pao uz Jozinu pušnicu, onda se okrenuo u pravcu Ovnaka i ispucao pun okvir, a Franka se već osvijestila i rekla: “Što mi ubi Kazimira?!” On joj viče: “Šuti, ubiću i tebe!” Meni je rekao: “Je li ovo tvoj auto?” Ja sam odgovorio: “Jest.” “Ajde vozi ga u Zenicu u bolnicu, ranio sam ga!”, a ja sam sa izderao na njega: “Što si ga ranio?”, a on veli: “J… ga”.
On mi je sa Frankom stavio u auto Kazimira i vikao je svojim vojnicima da ne pucaju na moj auto, a oni su bili 100 metara od nas. “Kako ću RAIFE dalje, ubiće me tvoji?”, a on veli: “Neće moji, već tvoji.” Odvukao sam ga do škole u Poljske (zenička općina), svirao sam neć
li se ko pojaviti. Iza ćoška prodavaonice pojavio se jedan policajac, ja sam mu rekao da skine mine sa mosta da prođem jer imam ranjenika. Sklonili su mine i rekli mi da se parkiram ispred škole. Pitaju me: “Ko je ranjen?”, ja sam rekao, a oni su tražili od mene ličnu kartu i
rekli da iziđem i dam im ključeve, oni će ga voziti, a mene će u zatvor i Kazmirovu ženu. Policajac visok, mršav proćelav, po imenu ISAK, uzeo mi je ključeve, ja sam ga molio da ga ja vozim jer je invalidsko vozilo, da se on ne bi spetljao u komandama pa će poginuti. On
kaže: “Nemoj puno pričati nego idi u zatvor, a to je moj problem.” Pitao me je ko ga je ranio a ja sam rekao RAIF RIZVIĆ, a on pita ko je taj, a drugi veli: “Šta te briga.” Tu su nas dvoje zatvorili u školi u improvizirani zatvor.
Odvukli su Kazimira u bolnicu, kasnije su se vratili i rekli: “Dovukli smo ga živog u bolnicu, a što će poslije biti ne znamo.” U zatvoru smo našli još trojicu ljudi iz Konjevića. To su Ivo Hrgić, Zvonko Hrgić i Jozo Marković. Oni su nam rekli da su bili pošli na pijacu i 500 metara od škole su ih zaustavili i tu zatvorili. Došao je ISAK i još jedan policajac i tražio joj ličnu kartu, ona je počela tražiti po tašnici i on je rekao
daj meni, a ona je i dala. On je izvadio novčanik, izvadio pare i bacio joj novčanik, a u torbici joj je bilo zlata i to joj je uzeo. Kad je on izišao, ona je vidjela da joj je sve uzeto. Do mraka smo ostali tu i navečer oko 19:00 ili 20:00 sati doveli su iz župe Brajkovića župnika Franju Križanca, kapelana Peru Karajicu i dvije časne sestre, Tikoslavu i Elzabelu, te Anu Matošević – ženu Mije Matoševića. Poslije sat vremena doveli su žene, djecu i starije ljude koje su našli u kući Zlatka Vulete.
Svećenike, časne sestre i Anu su odmah otpratili u Zenicu, jer su oni bili sa svojim vozilom. Tada su razdvojili žene i djecu od muškaraca, njih su stavili na sprat, a mi smo ostali u prizemlju. Navečer oko 22:00 sata došao je jedan vojnik, crn sa crnim naočalama, sa crnom bujnom bradom, držao je pušku u rukama. Govorio je: “Ovo su ustaše, ovo treba pobiti, ova zemlja neće biti vaša!”. Na polasku govorio nam je: “Alah imanet”, a mi smo svi ćutali, drugi put je ponovio: “Alah imanet” na to je Mato Vidošević (rođen 1920.) odgovorio “Alah imanet, a on na to: “Svi u jedan glas” i mi smo morali svi odgovoriti. On nas je napustio i otišao, a čuvar će na to: “Eto vidiš kakvih ljudi
ima, provokatora.”
Uvečer oko 24:00 nailazi jedna grupa vojnika i viču: “Evo ustaša, to treba pobiti!” Virili su kroz prozor i tako su nas vrijeđali, a ja sam skinuo proteze, a jedan je provirio i rekao: “Eno i onaj bez nogu, j… ti njega.” Ostali smo tu cijelu noć. Ujutro 09.06.1993. u 10:00 sati su nas pustili i rekli da su nam kuće provaljene da se ne bi iznenadili, pitali su ko hoće kući, ko hoće u Zenicu i mi smo krenuli kući, obećali su mi vratiti auto, sačekao sam jedan sat, u to je dovučen moj auto, ali vojnik koji ga je vozio rekao je: “Ja ga ne dam ni Bogu dok ne obavim zadatak.”
Jedan vojnik ENVER SPAJIĆ me je odvukao nazad kući. Tada sam vidio da su me pokrali. Jedan grupa naoružanih vojnika je naišla kraj kuće i rekla da nemamo što tražiti, a oni su po selu pljačkali i odvlačili električne aparate, video, televizore itd.. Bez ikakve zaštite bojali smo se zadržati u selu i tako smo otišli u Zenicu. Od 09.06.1993. do 25.08.1993. bio sam u Zenici, a poslije došao u Busovaču.
Ovaj iskaz dajem dobrovoljno, a njegovu autentičnost i provjerljivost svjedočim svojim potpisom na svakoj stranici.
Busovača, 12. listopada 1993.
