Dok se u sarajevskim medijima često govori o profesionalnim standardima, objektivnosti i nepristranosti, profesor filozofije i publicist Ugo Vlaisavljević smatra kako je stvarnost bitno drukčija.
U autorskom tekstu za Hrvatski Medijski Servis tvrdi da ključne političke interpretacije u velikom dijelu medijskog prostora ne dolaze od urednika i novinara, nego od uskog kruga „političkih analitičara“, predstavnika „akademske zajednice“ i takozvanog „civilnog društva“.
Prema njegovu mišljenju, riječ je o ljudima koji se redovito pojavljuju u istim medijima i koji javnosti prenose stavove koji se uklapaju u dominantnu uredničku liniju.
„Ne pozivaju se najkompetentniji, nego najpoželjniji“
Vlaisavljević smatra da se pod krinkom stručnosti često promoviraju unaprijed poželjna politička tumačenja.
„Najpozvaniji nisu oni najkompetentniji nego oni koji se najčešće pozivaju“, upozorava autor.
Dodaje kako se stvara privid da iza određenih političkih stavova stoji cijela akademska zajednica ili civilni sektor, iako se u stvarnosti javnosti uglavnom predstavljaju mišljenja ograničenog broja istomišljenika.
„Urednička neutralnost često je samo privid“
Autor tvrdi kako je upravo stalno pozivanje na neodređene formulacije poput „politički analitičari smatraju“, „akademska zajednica upozorava“ ili „civilno društvo traži“ jedan od načina stvaranja dojma općeg konsenzusa.
Istodobno, u medijskom prostoru redovito se pojavljuju ista imena i isti sugovornici.
„Pozivaju se oni koji će javnosti prenijeti stav koji bi nevidljivi urednici željeli čuti“, navodi Vlaisavljević.
Kada se svi slažu – nema rasprave
Posebno kritizira televizijske emisije u kojima gostuju profesori, akademici i stručnjaci.
Prema njegovu mišljenju, umjesto ozbiljne rasprave o otvorenim pitanjima, razgovori se često pretvaraju u potvrđivanje već postojećih političkih stavova.
„Voditelji i gosti uglavnom se u svemu slažu, pa se umjesto dijaloga dobiva potvrda onoga što se već smatra općepoznatom istinom“, smatra autor.
„Neprijatelj u studiju“
Vlaisavljević tvrdi da se drukčije postupa kada se u emisiji pojavi gost koji odstupa od dominantnog narativa.
U takvim situacijama, kaže, dio voditelja napušta ulogu novinara i preuzima ulogu političkog polemičara.
„Tada dolazi do upadanja u riječ, povišenih tonova i pokušaja da se gost diskreditira ili prikaže kao netko tko ne razumije stvarnost“, piše autor.
Takve situacije opisuje kao slučaj „neprijatelja u studiju“, gdje cilj više nije rasprava nego obrana unaprijed postavljenih političkih pozicija.
Akademska zajednica bez različitih mišljenja?
Autor se na kraju pita kakvu sliku o akademskoj zajednici šalje medijski prostor u kojem gotovo uvijek dominiraju ista mišljenja i isti sugovornici.
„Možemo se zapitati kakva je to zajednica u kojoj gotovo o svemu vlada potpuna sloga“, zaključuje Vlaisavljević.
Prema njegovu mišljenju, zdrava akademska zajednica trebala bi biti prostor različitih ideja, otvorenih rasprava i intelektualnih sukoba argumenata, a ne mjesto na kojem se neprestano potvrđuju unaprijed zadane političke istine.
Njegov tekst ponovno otvara pitanje pluralizma u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru i uloge medija u oblikovanju javnog mnijenja.
